Zvuk dvadesetih: Wet Leg – nove gitarske heroine

Iz Londona javljaju da se ovako nije zagužvalo zbog novog gitarističkog benda još od senzacionalnog proboja Arctic Monkeysa.

  •  
  •  
Wet Leg

Za epohalno otkriće opet su zaslužni prekaljeni lovci na talente Domino Recordsa koji su na otoku Wight opazili ženski dvojac Wet Leg. Debitantski singl „Chaise Lounge“ objavljen u lipnju preko noći je napravio milijunski promet na streaming servisima, a cure su do kraja ljeta upale u špicu UK indie rock scene i odsvirale nekoliko jakih festivala, uključujući tradicionalni Isle of Wight na domaćem terenu.

S drugim singlom „Wet Dream“ euforija se naglo prelila u Ameriku, pa su Rhian Teasdale i Hester Chambers sa svojom muškom koncertnom pratnjom krenule na unaprijed rasprodane klupske gigove u New York, Los Angeles i San Francisco. U međuvremenu su izbacile još dvije pjesme „Too Late“ i „Oh No“ s kojima su ucrtane prve konture albuma najavljenog za travanj 2022. Premda je album uglavnom završen skoro godinu ranije, izlazak je pomaknut na desetodnevnu proljetnu britansku turneju koja je već sad kompletno rasprodana, što je sjajna prilika za dodatno nabrijavanje preko zime.

Akcija se odvija munjevito i ne izgleda da će se usporiti prije nego što Wet Leg postanu planetarna atrakcija. Razloga je više, a tri su nezaobilazna. Prvi je fenomenalan girl power / post punk singl „Chaise Lounge“, jedna od najboljih rock pjesama u protekloj godini, savršeno precizno usklađena s Lou Reedovim poučkom „You can’t beat two guitars, bass and drums“. Drugi razlog je jednako neodoljiva pjesma „Wet Dream“ koja izdaleka podsjeća na The Breeders iz najboljih dana, a izbliza na aktualno izdanje kultnih Sleater-Kinney „Path of Wellness“, s tim da su Wet Leg ipak dvostruko mlađe od Sleater-Kinney pa imaju neiscrpne viškove energetskog naboja.

Treći razlog je ogromno iskustvo Domino Recordsa u radu s posebno darovitim mladim bendovima. Oko Wet Leg je angažirana diskografska logistika koja je u pretprošloj dekadi odradila lansiranja Franza Ferdinanda i Arctic Monkeysa. Na finalnom miksu je opet stari Alan Moulder koji je bio izravno umiješan u „Favourite Worst Nightmare“. Producent John McMullen nema toliko impozantan CV, ali on dolazi s otoka Wight pa može najbolje razumjeti kontekst iz kojeg su iskočile Rhian i Hester.

Otok Wight zauzima posebno mjesto u rokerskoj mitologiji kao poprište najvećeg britanskog festivala svih vremena iz ljeta 1970. Tamo su cure od najranijeg djetinjstva mogle slušati uzbudljive priče baka i djedova kako su se na otok jedan za drugim iskrcavali Jimi Hendrix, The Doors, Free i The Who, a još prije su dolazili Bob Dylan & The Band. Kad cure s takvog otoka krenu osvajati svijet nije preveliko iznenađenje što njihov prvi intervju za NME nosi naslov „We want to be recognised as guitar heroes“. Rhian i Hester čak su doradile Lou Reedov poučak pa je u koncertnu formaciju ubačena i treća gitara.

Možda bendovi s tri gitare danas izgledaju staromodno, ali gitariska baražna vatra je najjače oružje u Wet Leg arsenalu. Kad iz nje izađe „Chaise Lounge“ svaki je otpor uzaludan.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X