Dvanaesti po redu Audioart – festival eksperimentalne i improvizirane glazbe u Puli– posred svog slojevitog nukleusa sklepao je niz suptilnih poruka koje su se komunicirale kroz četiri festivalska dana i opetovano dokazao svoju zrelost i inovativnost.
Kontriranje je koncept koji najviše nalikuje mnogokutu. U najopćenitijem smislu, stavljajući nakratko pod mikroskop najširi aktualni diskurs, neki od kutova tog mnogokuta mogu nervirati. Ali ipak, kontriranje kao takvo je i više nego poželjno. Uzimajući to u obzir, Audioart se i ove godine iskazao kao zreli produžetak ispravno kultivirane kulture kontriranja i prkosa. Reći da prkosa na globalnoj livadi “fali” je načelno ispravno – formatirane i sadržajno siromašne popkulturne forme oduvijek su definirale njenu glavnu struju neovisno o ikakvom kulturnom kontekstu – ali isto tako je i pomalo nategnuto; baš zbog toga što već dvanaestu godinu zaredom Audioart nudi, razvija i gladi platformu za one željne istraživanja zvuka, kao i za one koji to istraživanje žele promatrati. Drugim riječima – prkosa fali, ali ga ima za čuti i vidjeti već dvanaest punih godina.
Sadržaj ovogodišnjeg festivala može se protumačiti kao suptilna, ali ništa manje konkretna politička akcija. Njena osnovna retorika pustila je korijene u tom načetom prkosu, prkosu spram očekivanja, eventualnih niskih strasti bezličnih concertgoera i reš pečenih kužera na drugom kraju spektra. Ako stvar sagledamo s blage distance, pozicija takvog festivala je svakako nezahvalna i neuklopljiva u plitkom moru ničega, ali ona – takva kakva jest – uspijeva stvarati prostor za interpretiranje samog postojanja festivala kao politički statement, generalni komentar na društvo u raspadu, društvo koje njeguje sve postojeće okvire, boji se iz njih izaći, i na razne načine kažnjava one koji se svim snagama trude boriti protiv takvog straha. Svita manijakalno bježi od i najblažeg oblika disonance, trenutačno mutnog dna – i time, indirektno, ali svejedno sustavno, stvara društvo kamiličara, idiota bez koncentracije i kurioziteta. Takvom društvu potrebna je solidno eksponirana protuteža, sila koja će najoštrije oruđe za poglupljivanje konzumenata “živog zvuka” i pokretne slike – zadani okvir festivala – upotrijebiti protiv njega. To je uloga Audioarta u našem malom, skučenom zaselku. Uloga kojoj je dorastao.
Odluka da se festival otvori s dva filma autora Vladislava Kneževića (“Colonello futurista” i “Imploder”) – prvospomenuti nosi “Oktavijana” za najbolji eksperimentalni film 2020. i nagradu “Vedran Šamanović” – uz interaktivnu instalaciju “Heart Tube 2.0.” Vitra Drinkovića i audiovizualni performans “Phosphorus Phase” Hrvoja Radnića označava još jednom potrebu Audioarta za njegovanjem multidisciplinarnog pristupa stvaralaštvu. Svi dani festivala, do zadnjeg – iznova su potvrđivali težnju ka bezgraničnom poimanju kako umjetnosti tako i života. Potvrdio je to i njegov prethodnik, ali ova je godina bila istinski ispit; lišena dobrog djela stresa zarad pandemijskih strahova, pokazala je da prošla godina nije bila izvanredna po pitanju potvrđivanja istih ideala – već neka vrsta pravila… iako, pravila ovdje nema. U tome je i poanta.
MRM Trio (Marina Džukljev (organ – eco tiger), Richie Herbst (modular synth) i Miodrag Gladović (el. gitara, live electronics) relativno je brzinskim drone-ey setom otvorio drugi dan, stopio svoj autentični bitak s ljuskom nepredvidivog trenutka i složio finu auditivnu vožnju, otvorivši tako prostor između trija i publike – na način da suigra biva ujedinjena s trenutkom. Netom nakon njihova seta zasjao je “The Island”, audiovizualni koncert i najrecentniji produkt suradnje francuskog dvojca sačinjenog od glazbenika Francka Vigrouxa i video umjetnika Kurta d’Haeseleera. Ad hoc Audioart impro Quartet (Irene Kepl – violina, Zahra Mani – klavijature, bas, elektronika, Jasna Jovičević – alt sax, Damir P. Kafka – sopran sax, klavijature, Dani Bošnjak – flauta) stoji ispred “Impronedjeljaka”, serijala slobodno improvizirane, eksperimentalne i kreativne glazbe i otvorio je idući dan, nakon čega je nastupio bečki sastav Radian (Martin Brandlmayr (bubnjevi, elektronika), John Norman (el. bas) i Martn Siewert (el. gitara, elektronika)). Siže generalnog mnijenja o aktovima na dvanaestom Audioart festivalu – vjerovanje na koje se i autor ovog teksta pretplaćuje – bio bi da su uzvanike festivala oduševili svojom jačinom, težinom i poletnom sugestijom. Kilometraža se vidi, a glad je sveprisutna, stoga je to zaista bila jaka koncertna poslastica.
Okosnicu je festival dobio u vidu vlastitog kućnog sastava CRI Orchestra, čiji je opening act ove godine bio Jurica Rukljić s eksperimentom “na nogama” uz koji je vibrirala i zgrada Rojca, od prošlogodišnjeg Audioarta razvio se u staple sastav neovisan o nastupanju na samom festival, i to upravo u ovoj raznovrsnoj, upečatljivoj postavi. Svirki mimo godišnjeg okupljanja bilo je nekoliko, uz jaki odaziv publike i zamjetne hvale struke, a zasigurno bi ih bilo puno više – u nekim malčice boljim uvjetima u kojima sutrašnjica umjetnicima (a i svima ostalima) ne bi predstavljala toliki stres. Netko po mnogočemu bolji i elokventniji od mene (Van Morrison, evo, da se i ja okušam u brzom skidanju vela mistike sa prethodne rečenice) jednom je prilikom rekao kako istinski dobri sastavi moraju neprestano evoluirati.
To čine nenamjerno, nesvjesno – rade to jer naprosto moraju. CRI Orchestra svoj je obol ovoj teoriji pružao kroz dvije novine: nešto novih članova (trenutnu postavu orkestra čine Maja Rivić (glas), Tena Novak Vincek (violina), Mak Murtić (tenor saksofon), Igor Pavlica (truba), Dani Bošnjak (flauta), Nenad Sinkauz (električna gitara), Josip Šustić (električna gitara), Pavle Jovanović (električna gitara), Alen Sinkauz (električni bas), Miodrag Gladović (elektronika), Marko Grbac Knapić (elektronika), Leo Beslać (klavijature), Nenad Kovačić (perkusije), Borko Rupena (perkusije) i Marco Quarantotto (bubnjevi), i izmjenom dirigenata (redom Leo Beslać, Maja Rivić, Josip Šuštić, Neven Radaković, Tena Novak Vincek) – gesta kojom je kolektiv ukazao na činjenicu da je orkestar postao živi organizam sklon pogledu prema unutra i kao takav cijeni svaku svoju kariku.
Dvanaest je pozitivan broj. Nije broj 13 –jasno je kakve konotacije on vuče – parni je, označava trajanje, ali daje prostora za daljnji razvoj. Ono što Audioart ima, a nema većina manifestacija su podosta specifični, kreativni pojedinci, koji – da plagiram tezu utanačenu nakon prošlogodišnjeg izdanja – bi izgledno nestali da ne rade to što rade u uvjetima u kojima rade i sukladno tom prštanju energije, neminovno se razvijaju i osobno i kolektivno. O prkosu smo već govorili, ali valja ga i ovdje spomenuti: družina koja orbitira oko Audioarta svake godine iznova prkosi svim frustracijama nerealiziranog, nazadnog društva i njegovih regresirajućih proizvoda. Sve su to razlozi zašto treba baciti oko i na trinaesti… jer Audioart je jedan jedini.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
