‘1947 – hommage a Sergio Endrigo’ – vrsnoća rada Edija Cukerića i Mauricija Ferlina

Na dvostrukom CD-u ‘1947 – hommage a Sergio Endrigo’, ‘djetetu’ producenta Edija Cukerića i dizajnera i redatelja spotova Mauricija Ferlina, nevolje sklapanja fluidne kompilacije različitih autora uspješno su savladane te se on vrsnoćom i brižnošću izrade svrstava među malobrojne uistinu dostojanstvene, odnosno među najbolje primjerke takvih pothvata kao što je, primjerice, ‘Return of the Grievous Angel: A Tribute to Gram Parsons’ (1999.).

'1947 - hommage a Sergio Endrigo'

Nije lako sastaviti dobar hommage album. Po zadatku okupljeni glazbenici nerijetko u danom trenutku nisu osobito nadahnuti obraditi pjesmu nekog velikana – najčešće „većeg“ i darovitijeg od njih samih – kojoj je mahom ionako teško dati neki novi pečat, a pritom ne uprskati stvar. Kako uopće izvesti neki klasik Dylana, Cohena, Beatlesa, Hendrixa, Doorsa, Stonesa, Clasha, Costella, Azre, Haustora… zanimljivije i uzbudljivije od „svima poznatog“ izvornika? Poneko  povremeno uspije polučiti vrsnu obradu, no čak i tada se kao učestala nezgoda  konačnog proizvoda pojavljuje problem rascjepkanosti cjeline uzrokovan raznolikošću stilova, pristupa i zvuka sudionika.

Na dvostrukom CD-u „1947 – hommage a Sergio Endrigo“, „djetetu“ producenta Edija Cukerića i dizajnera i redatelja spotova Mauricija Ferlina, spomenute su nevolje uspješno savladane te se on vrsnoćom i brižnošću izrade svrstava među malobrojne uistinu dostojanstvene, odnosno među najbolje primjerke takvih pothvata kao što je, primjerice, „Return of the Grievous Angel: A Tribute to Gram Parsons“ (1999.).

Glasoviti talijanski šansonijer i kantautor Sergio Endrigo (1933-2005) rođen je u Puli odakle je 1947. godine, u egzodusu talijanskog stanovništva, s majkom otišao u Italiju. Šezdesetih je godina stekao popularnost, a otad je počesto nastupao i u Hrvatskoj.  Godine 2005. Cukerić i Ferlin s Endrigom su dogovorili snimanje albuma, no Endrigo je umro neposredno uoči planiranog početka zajedničkog rada.

Sedam godina poslije, dvojac Cukerić-Ferlin izgurao je zamisao na drugi način, osmislivši i u djelo provevši hommage album na kojem trideset Endrigovih pjesama interpretira tridesetak  izvođača iz njegova zavičaja, među koje su se „prokrijumčarili“ Arsen Dedić kao Endrigov prijatelj i Massimo Savić kao rođeni Puljanin. Sve na talijanskom, osim uvodna Dedićeva prepjeva „Mani bucate“ koja je postala „Rasipne ruke/Mani bucate“ i zaključne, tridesetprve pjesme „Kud plovi ovaj brod“ Dedića (pod pseudonimom Luka Juras), Esada Arnautalića i Luisa Enriqeza u Endrigovoj izvedbi sa Splitskog festivala 1970.

Vođen i realiziran s dubinskim razumijevanjem i osjećajem „1947 – hommage a Sergio Endrigo“ djelo je zaokružene atmosfere i intonacije na kojem interpreti različitih profila i stilova skladbama daju vlastiti pečat, ali ostaju vjerni duhu i emociji Endrigovih najuspješnijih i onih manje poznatih originala te se, zahvaljujući Cukerićevom majstorstvu u određivanju i oblikovanju zvuka, a vjerojatno i u rasporedu pjesama, u fino, skladno tkanje dirljive zvučne kulise tmurnoga poslijepodneva spleću hi-fi i lo-fi, šminkerske finese i šporkeca zemlje, lounge i ulična fešta, green room i vreva malomištanskog trga, računala i grubi kamen, elektronika i harmonika, loopovi i sirovi akordi.

Iako dvostruki CD teče glatko i ujednačeno, a sluša se s lakoćom, ipak ne znači da je svaka pjesma biser – gotovo ih polovica pripada onome što bismo mogli opisati alternativnim srednjestrujašenjem, ugodno radiofoničnim popom s dodirom lakoslušljivog jazza ili elektronike, s nešto profinjenijim i maštovitijim rješenjima od uobičajeno bezličnog (ili još češće iritantnog) pop bofla, ali u kojem se ne čuje puno srca, duše i predanosti.

Osobito nadahnuće ne izvire ni iz nekoliko (alter, post, metal…) rokerskih čitanja, a najuspjelije se prerade mogu razvrstati u tri osnovne kategorije.

Prva je, dakako, ona šansonijersko-kantautorske izvedbe kojom, uz nenametljivu, oskudnu pratnju instrumenata, dominira izvođačevo proživljeno pjevanje. Prvorazredne zgoditke ovdje postižu, dakako, prepoznatljivo uvjerljiv i autoritativan Dedić, potom Livio Morosin s uživljenom i dojmljivom izvedbom „Elise, Elise“ zamiješane s Endrigovim izvornikom, a po sugestivnosti nimalo ne zaostaju ni privlačno – garažno, rekli bismo u rocku – neizbrušeni glazbeni neprofesionalci, slikar Bojan Šumonja („Teresa“) i literat Daniel Načinović („Il dolce paese“).

Druga je kategorija svojevrstan mješanac tugaljivo uznosito pobudnih, himničnih pjesama partizansko borbenog koračnog štiha s karnevalski vedrom sjetom a la, recimo, Nino Rota, što asocira na fellinijevski zvučni imaginarij i s brecht-weillovskim kabaretskim teatralnostima. Uz bok gore navedenima, u ovom odsječku osobitim šarmom blistaju poskočasti duet glumice Jadranke Đokić i književnika Milana Rakovca „La ballata dell’ ex“, još razigraniji „one man band“ Cigo Man Band  s „Il pappagallom“, potom „L’arca di Noe“ u izvedbi SAC-a-KUD-a Lino Mariani (sa solistom Alessandrom Ghersinom) i „Ci vuole un fiore“ (dječjeg) zbora Zaro (sa solisticom Caterinom Rende Domini) što u svojoj „rasklimanosti“ mogu podsjetiti na namjerne nesavršenosti Toma Waitsa, kao i „Il treno che viene dal sud“ u izvedbi Pulskog akademskog i harmonikaškog orkestra Stanko Mihovilović. Tugu u vedrinu na svoj prepoznatljiv način umataju Gustafi u „Il primo bicchiere di vino“, a besprijekoran zborsko-klapski doprinos daju anđeoski bistri i dojmljivi glasovi ženske klape Teranke („Lontano dagli occhi“). Ne treba preskočiti ni tugaljivo himničan naslovni broj „1947“ u izvedbi Alessandra Ghersina i Daria Marušića smješten jednom nogom u šansonijersko kantautorski, a drugom u „zborski“ stil.

Treća upečatljiva stilska aroma ona je koju čujemo kao mogući soundtrack kakvog (špageti) (anti)vesterna, najizrazitije i najuspješnije u elegičnom, morriconeovski obojenom instrumentalu kojeg je lako zamisliti nekom Tarantinovu filmu, „Back Home Someday“ trubača Branka Sterpina uz pratnju kućnog, vrlo gipkog tria Partyzan Band čiji klavijaturist Leon Brenko, basist i udaraljkaš Davor Milovan Bili i bubnjar i udaraljkaš Marco Quarantotto superiorno i nadahnuto šeću kroz stilove nudeći potporu desetak raznih izvođača na CD-u. East Rodeo s „Una breva stagione“, The Chweger s „Perche non dormi fratello?“ i Magdalena (direktorica knjiškog sajma u Puli) i Helena Vodopija s „Fere Festa“ nude, pak, prizvuk nešto mračnije, jezovitije, opakije vesternske americane kakva bi se mogla naći u nekom pomaknutijem (anti)vesternu, recimo, Jima Jarmuscha ili braće Coen.

„1947 – hommage a Sergio Endrigo“ nagrađen je Porinom za najbolji album s raznim izvođačima, a Massimo Savić je isti osvojio za najbolju mušku vokalnu izvedbu i to pjesme „Canzone per te“.

Ocjena: 8/10

(Menart, 2012.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X