‘1947 – hommage a Sergio Endrigo’ – vrsnoća rada Edija Cukerića i Mauricija Ferlina

Na dvostrukom CD-u ‘1947 – hommage a Sergio Endrigo’, ‘djetetu’ producenta Edija Cukerića i dizajnera i redatelja spotova Mauricija Ferlina, nevolje sklapanja fluidne kompilacije različitih autora uspješno su savladane te se on vrsnoćom i brižnošću izrade svrstava među malobrojne uistinu dostojanstvene, odnosno među najbolje primjerke takvih pothvata kao što je, primjerice, ‘Return of the Grievous Angel: A Tribute to Gram Parsons’ (1999.).

'1947 - hommage a Sergio Endrigo'

Nije lako sastaviti dobar hommage album. Po zadatku okupljeni glazbenici nerijetko u danom trenutku nisu osobito nadahnuti obraditi pjesmu nekog velikana – najčešće „većeg“ i darovitijeg od njih samih – kojoj je mahom ionako teško dati neki novi pečat, a pritom ne uprskati stvar. Kako uopće izvesti neki klasik Dylana, Cohena, Beatlesa, Hendrixa, Doorsa, Stonesa, Clasha, Costella, Azre, Haustora… zanimljivije i uzbudljivije od „svima poznatog“ izvornika? Poneko  povremeno uspije polučiti vrsnu obradu, no čak i tada se kao učestala nezgoda  konačnog proizvoda pojavljuje problem rascjepkanosti cjeline uzrokovan raznolikošću stilova, pristupa i zvuka sudionika.

Na dvostrukom CD-u „1947 – hommage a Sergio Endrigo“, „djetetu“ producenta Edija Cukerića i dizajnera i redatelja spotova Mauricija Ferlina, spomenute su nevolje uspješno savladane te se on vrsnoćom i brižnošću izrade svrstava među malobrojne uistinu dostojanstvene, odnosno među najbolje primjerke takvih pothvata kao što je, primjerice, „Return of the Grievous Angel: A Tribute to Gram Parsons“ (1999.).

Glasoviti talijanski šansonijer i kantautor Sergio Endrigo (1933-2005) rođen je u Puli odakle je 1947. godine, u egzodusu talijanskog stanovništva, s majkom otišao u Italiju. Šezdesetih je godina stekao popularnost, a otad je počesto nastupao i u Hrvatskoj.  Godine 2005. Cukerić i Ferlin s Endrigom su dogovorili snimanje albuma, no Endrigo je umro neposredno uoči planiranog početka zajedničkog rada.

Sedam godina poslije, dvojac Cukerić-Ferlin izgurao je zamisao na drugi način, osmislivši i u djelo provevši hommage album na kojem trideset Endrigovih pjesama interpretira tridesetak  izvođača iz njegova zavičaja, među koje su se „prokrijumčarili“ Arsen Dedić kao Endrigov prijatelj i Massimo Savić kao rođeni Puljanin. Sve na talijanskom, osim uvodna Dedićeva prepjeva „Mani bucate“ koja je postala „Rasipne ruke/Mani bucate“ i zaključne, tridesetprve pjesme „Kud plovi ovaj brod“ Dedića (pod pseudonimom Luka Juras), Esada Arnautalića i Luisa Enriqeza u Endrigovoj izvedbi sa Splitskog festivala 1970.

Vođen i realiziran s dubinskim razumijevanjem i osjećajem „1947 – hommage a Sergio Endrigo“ djelo je zaokružene atmosfere i intonacije na kojem interpreti različitih profila i stilova skladbama daju vlastiti pečat, ali ostaju vjerni duhu i emociji Endrigovih najuspješnijih i onih manje poznatih originala te se, zahvaljujući Cukerićevom majstorstvu u određivanju i oblikovanju zvuka, a vjerojatno i u rasporedu pjesama, u fino, skladno tkanje dirljive zvučne kulise tmurnoga poslijepodneva spleću hi-fi i lo-fi, šminkerske finese i šporkeca zemlje, lounge i ulična fešta, green room i vreva malomištanskog trga, računala i grubi kamen, elektronika i harmonika, loopovi i sirovi akordi.

Iako dvostruki CD teče glatko i ujednačeno, a sluša se s lakoćom, ipak ne znači da je svaka pjesma biser – gotovo ih polovica pripada onome što bismo mogli opisati alternativnim srednjestrujašenjem, ugodno radiofoničnim popom s dodirom lakoslušljivog jazza ili elektronike, s nešto profinjenijim i maštovitijim rješenjima od uobičajeno bezličnog (ili još češće iritantnog) pop bofla, ali u kojem se ne čuje puno srca, duše i predanosti.

Osobito nadahnuće ne izvire ni iz nekoliko (alter, post, metal…) rokerskih čitanja, a najuspjelije se prerade mogu razvrstati u tri osnovne kategorije.

Prva je, dakako, ona šansonijersko-kantautorske izvedbe kojom, uz nenametljivu, oskudnu pratnju instrumenata, dominira izvođačevo proživljeno pjevanje. Prvorazredne zgoditke ovdje postižu, dakako, prepoznatljivo uvjerljiv i autoritativan Dedić, potom Livio Morosin s uživljenom i dojmljivom izvedbom „Elise, Elise“ zamiješane s Endrigovim izvornikom, a po sugestivnosti nimalo ne zaostaju ni privlačno – garažno, rekli bismo u rocku – neizbrušeni glazbeni neprofesionalci, slikar Bojan Šumonja („Teresa“) i literat Daniel Načinović („Il dolce paese“).

Druga je kategorija svojevrstan mješanac tugaljivo uznosito pobudnih, himničnih pjesama partizansko borbenog koračnog štiha s karnevalski vedrom sjetom a la, recimo, Nino Rota, što asocira na fellinijevski zvučni imaginarij i s brecht-weillovskim kabaretskim teatralnostima. Uz bok gore navedenima, u ovom odsječku osobitim šarmom blistaju poskočasti duet glumice Jadranke Đokić i književnika Milana Rakovca „La ballata dell’ ex“, još razigraniji „one man band“ Cigo Man Band  s „Il pappagallom“, potom „L’arca di Noe“ u izvedbi SAC-a-KUD-a Lino Mariani (sa solistom Alessandrom Ghersinom) i „Ci vuole un fiore“ (dječjeg) zbora Zaro (sa solisticom Caterinom Rende Domini) što u svojoj „rasklimanosti“ mogu podsjetiti na namjerne nesavršenosti Toma Waitsa, kao i „Il treno che viene dal sud“ u izvedbi Pulskog akademskog i harmonikaškog orkestra Stanko Mihovilović. Tugu u vedrinu na svoj prepoznatljiv način umataju Gustafi u „Il primo bicchiere di vino“, a besprijekoran zborsko-klapski doprinos daju anđeoski bistri i dojmljivi glasovi ženske klape Teranke („Lontano dagli occhi“). Ne treba preskočiti ni tugaljivo himničan naslovni broj „1947“ u izvedbi Alessandra Ghersina i Daria Marušića smješten jednom nogom u šansonijersko kantautorski, a drugom u „zborski“ stil.

Treća upečatljiva stilska aroma ona je koju čujemo kao mogući soundtrack kakvog (špageti) (anti)vesterna, najizrazitije i najuspješnije u elegičnom, morriconeovski obojenom instrumentalu kojeg je lako zamisliti nekom Tarantinovu filmu, „Back Home Someday“ trubača Branka Sterpina uz pratnju kućnog, vrlo gipkog tria Partyzan Band čiji klavijaturist Leon Brenko, basist i udaraljkaš Davor Milovan Bili i bubnjar i udaraljkaš Marco Quarantotto superiorno i nadahnuto šeću kroz stilove nudeći potporu desetak raznih izvođača na CD-u. East Rodeo s „Una breva stagione“, The Chweger s „Perche non dormi fratello?“ i Magdalena (direktorica knjiškog sajma u Puli) i Helena Vodopija s „Fere Festa“ nude, pak, prizvuk nešto mračnije, jezovitije, opakije vesternske americane kakva bi se mogla naći u nekom pomaknutijem (anti)vesternu, recimo, Jima Jarmuscha ili braće Coen.

„1947 – hommage a Sergio Endrigo“ nagrađen je Porinom za najbolji album s raznim izvođačima, a Massimo Savić je isti osvojio za najbolju mušku vokalnu izvedbu i to pjesme „Canzone per te“.

Ocjena: 8/10

(Menart, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh