Koncertni organizator Boštjan Cvek u 20 je godina postojanja festivala Jazz Cerkno uspio upravo ono što je sadržano u ključnoj rečenici francuskog novog vala, ‘postati besmrtan, a zatim umrijeti’.
Festival koji se održava krajem trećeg tjedna u svibnju pamti se po pacificirajućoj penetraciji šatorskog zdanja u glavnu pješačku zonu, na središnji gradski trg pitoresknog brdskog gradića čiji su lokalni specijalitet ništa drugo do lignje (sic!) i žestica, zvana Medveja kri. Lokalnu boju daje mu i ‘horenjski’ dijalekt koji se i nakon stosatnog bančenja još dugo zadržava u ušima. Ovogodišnje izdanje ujedno je bilo i posljednje u kojem je Cvek bio upetljao svoje producentske prstiće, a uspjelo mu je, makar i posthumno, napraviti feštu koju se da i estetski prepričavati…
Upravo u Cerknom, između 21. i 23. svibnja, odigrala su se i dva koncerta radi kojih je vrijedilo biti ružan, pametan i mlad – čast izuzetcima, jel? – i to Marc Ribot Ceramic Dog (22. svibnja) i The Ex uz Kena Vandermarka i Natea Wooleyja, (23. svibnja). Nažalost, radi nemogućnosti korištenja predsjedničkog voznog parka kao takvog, nećemo sad u horvijevske detalje, koncert bračnog para Alexandra von Schlippenbacha i Aki Takase u kojem četveroručno izvode improvizacijski repertoar moralo se – preskočiti. Šteta, jer ma koliko da je von Schlippenbach kao osnivač Globe Unity Orchestra (1966.) i Berlin Contemporary Jazz Orchestra (1988.), te skladatelj i producent generalno cijenjen, na svoje dolazi upravo u manjim sastavima. Ono, kad mu maltene vidiš nokte mijenjati boje ispod reflektora. Počnimo od Schlippenbach Trio, „Pakistani Pomade“, a ne zaboravimo na briljantni trostruki album njegovog kvinteta „Monk’s Casino“ iz 2005. godine ili albume u duetu s Takase, koja je posljednjih godina baš u naponu snage, stvarajući komorne albume iz benda La Planete, s Louisom Sclavisom i njegovim kompanjonima, ako nije na turneji i ne svira Fatsa Wallera.
Festival je otvorio Big Band GveriLLaz, predvođen Peterom Ugrinom, koji je nastao na sličnim zasadama kao i naš HGM Jazzorkestar Zagreb, odnosno stilskom usmjerenju Boba Brookmeyera i Jima McNeelyja. Za otvorenje festivala latili su se repertoara Franka Zappe. Sjetimo se tu i slavne izreke, „Jazz ain’t dead, it just smells funny“… Na njih se nastavio nastup kvarteta “Long Distance Journey” slovenskog trubača Igorja Matkovića u kojem svira i pijanist Marcin Wasilewski kojeg pamtimo po trima albumima s kvartetom Tomasza Stanka, u čijoj su ritam-sekciji kontrabasist Robert Jukič i bubnjar Vlado Kostadinović. Wasilevskog pamtimo i po tri trio albuma, dok je Matkovič, osim kao pedagog, poznat na čitavoj regionalnoj sceni kao modernistički skladatelj one molvaerovske trublje.
I, zato svirka je u petak navečer obećavala već otpočetka, zahvaljujući prigodno preimenovanom Cerkno Jubileum Orchestra, inače Orkestru brez meja/ Senza confini kojeg je sastavio i predvodi Zlatko Kaučič. I imali su zanimljiv nastup, uostalom članovi su to dijelom i ranijeg Kaučičevog ansambla Kombo koji je postojao desetak godina te snimio nekoliko interesantnig albuma na tragu orkestara Gila Evansa iz 1970-ih, što je ipak potpuno drukčija priča od ove. Klimaks večeri ostvario je Ribot sa svoja dva glazbena grnčara, keramičara, valjara, kako god… Kao glazbenik koji se već tridesetak godina smuca po rubovima između eksperimentalne glazbe i mainstreama sa svojim idiosinkronim gitarističkim rječnikom, ipak je strikan Marc šarmer i entertainer te nikog nisu iznenadile trominutne ovacije nakon svake kompozicije. Tijekom tonske probe od dobrih pola sata, Ches Smith na modularnom kontroleru i bubnjevima, te Shahzad Ismaily (Secret Chiefs, Two Foot Yard), zamotan u polarnu zimsku jaknu, uz mali set bubnjeva, šest-žičani električni bas, električnu gitaru, klavijature i vokal, prebacivali su jedni drugima impresije i šale, zavaljeni u ugodni interni session pred publikom. Prvim dijelom koncerta zakuhali su garažni punk dostojan MC5, dorađujući se na vokalnim dionicama. Bazirajući set-listu na albumu „Your Turn“ iz 2013. godine, Ribot je nizao loureedovske lirske impresije, prošarane ‘olfo’ hitčinama kao što su „Masters of the Internet“, „Lies My Body Told Me“, kao i angažiranu „Bread & Roses“, ali i bluesom koji je odlunjao u eksperiment s reichelovskim i baileyevskim štihom. A s dekonstrukcijom Desmondove teme „Take Five“, stvaraju krajnje neobičan crowdpleaser svirajući ga linearno, alinearno, angularno i transverzalno – ne gubeći ubrzanje ni u jednom zavoju. I potpuno razgaljuju Talijane i Slovence koji su zdušno odolijevali kiši sjedeći na labilnoj plastici vrtne garniture pod opasnim pljuskom što se nalijevao preko velikog šatora. A boga mi i izmučene akumulacijskom glazbom, nazovimo je tako, svojih prethodnika iz kanadsko-engleskog trija. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
