Film triju redateljica kao da se sastoji od materijala za barem dva različita uratka, a premda se njegovi različiti dijelovi ne preklapaju uvijek prirodno, ‘I Am a Noise’ ipak dobro funkcionira na oba pola.
U sklopu programa Glazbeni globus jubilarnog 20. festivala dokumentarnog filma ZagrebDox sinoć je prikazana biografija velike folk pjevačice i aktivistice Joan Baez nalovljena “I Am a Noise”. U pitanju je filmsko djelo koje autorski potpisuju tri redateljice (Miri Navasky, Maeve O’Boyle, Karen O’Connor) što upućuje na vjerojatnost da je riječ o kombinaciji materijala snimanog za potrebe barem dva različita filma, što se iz konačnog rezultata čini i prilično razvidno.
Jedan od tih filmova standardna je biografija folk zvijezde koja je uspjeh postigla u mladosti, a zatim u rekordnom roku pjevala uz bok Dr. Martinu Lutheru Kingu mlađem dok je držao svoj slavni govor “I Have a Dream” u Washingtonu i bila partnerica budućega nobelovca Boba Dylana u trenucima kad je prelazio iz folk redova zauvijek promijeniti lice rock and rolla. Naravno, Dylan je neizostavni dio priče o Baezovoj i ona mu je uvijek ostala privržena (i danas joj zid u kući krasi njegov golemi portret) i priznat će da joj je “slomio srce” prije nego ga je slava natjerala da počne skrivati svoju “osobu” kako bi valjda sačuvao razum.
Slava je bitna tema ovog filma, ona će u mladoj Joanie probuditi ideju da može postati drugi Ghandi, zaustaviti ratove i promijeniti svijet, što će i pokušati učiniti u revolucionarnom power couple braku s novinarom Davidom Harrisom, ocem njezinog sina Gabriela kojeg u današnje vrijeme susrećemo u pomirbi s majkom u čijem bendu svira na turneji. Njezina slava produbit će i jaz u odnosu s njezinom mlađom sestrom Mimi koja je bila prisiljena živjeti u njezinoj sjeni, ali pokazat će se ključnom osobom u rješavanju najvećeg problema Joaninog života.
Ovdje dolazimo do onog drugog filma koji gledamo u “I Am a Noise”, a to je onaj koji se odvija u sadašnjosti, točnije 2019. dok se Baez nakon objave posljednjeg albuma “Whistle Down the Wind” sprema na svoju oproštajnu turneju u dobi od 79. godina. U tom segmentu filma otkrivamo sve ono što ćemo teže pronaći na Wikipediji, a to je priča o teškim napadima anksioznosti koji su Joan pratili od samih početaka karijere. Nakon nekoliko desetljeća borbe s tim osjećajem koji nije znala objasniti, a koji je djelomično bio uzrokom i njezine višegodišnje ovisnosti o drogama, upravo e njezina otuđena sestra Mimi Fariña, koja je proživjela zaista tragičnu sudbinu, pomoći osvijestiti neke šokantne traume iz djetinjstva koje je Joanie očito potisnula duboko u sebe, a koje su zaslužne za osjećaj nesreće koji ju je pratio.
“I Am a Noise”, zanimljivo, jednako dobro funkcionira na oba polja koja koja pokriva, iako se biografski dio možda ne preklapa baš uvijek potpuno prirodno s drugim dijelom koji govori o traumama. Isto tako vrijedi spomenuti i poneka razmišljanja koje Baez iznosi po pitanju starenja tijela (prvenstveno glasnica) i održavanja karijere u devetom desetljeću života, te kontrast tim mislima u scenama kad je vidimo kako zaigrano pleše bosa s uličnim bubnjarima dok fotografski aparati prolaznika škljocaju kako bi ovjekovječili legendu ostarjelog tijela, ali mladenačkog duha u akciji.
“Buka” nije prva riječ koja će vam pasti na pamet kad netko spomene ovu pjevačicu anđeoskog glasa, ali naslov filma dolazi iz njezinih zapisa iz djetinjstva u kojima za sebe kaže da “nije osoba, već buka”. U scenama poput gore opisane možemo osjetiti upravo takvu njezinu prirodu. Ali taj noise može se protumačiti i kao white noise u našim sjećanjima koja su zapravo glavna tema ovog filma, odnosno pitanje koliko im možemo vjerovati kad je očito da se sjećamo stvari samo u verzijama koje su nam manje bolne. A upravo ta prilagodba često se može pokazati bolnijom od istine koju želi sakriti.
Ocjena: 7/10
(Magnolia Pictures, 2023.)