Četiri desetljeća nakon izvornika i tri nakon posljednjeg nastavka, izravno na Netflix stiglo nam je novo poglavlje sage o izletima detektiva Axela Foleyja u elitno naselje u okolici Los Angelesa.
Jerry Bruckheimer sinonim je za produkciju (uglavnom akcijskih) megahitova unazad četiri desetljeća. Pogledamo li njegovu nisku za Paramount osamdesetih s naslovima kao što su “Flashdance”, “Beverly Hills Cop” (I i II) i “Top Gun”, naći ćemo među njima neke od najvećih uspjeha desetljeća, a to je bilo i prije nego što se raspištoljio u devedesetima kad je jedan za drugim nizao “Crimson Tide”, “Dangerous Minds” i “Con Air”, kao i tri suradnje s Michaelom Bayom, “Bad Boys”, “The Rock” i “Armaggedon” u samo tri godine. Dovoljno je reći da će u naredno desetljeće ući s serijalom “Pirates of the Caribbean” da bude jasno kako je riječ o čovjeku čiji talent za proizvodnju materijala koji zarađuje velik novac nije nešto što bi zakazalo s godinama.
U posljednjih par godina svjedoci smo i činjenice da je velik dio njegovog portfolija isto tako satkan od filmova koji imaju trajnu vrijednost i koje se, eto, može uskrsnuti i nakon nekoliko desetljeća, a ljudi će ih rado gledati nostalgije gladni i žedni, jer ako smo išta od posljednjih trendova u filmu i glazbi naučili to je da je staro novo novo. Kraj pandemijske muke na blagajnama kina upravo je označio naslov iz Bruckheimerove kuhinje, “Top Gun: Maverick” za koji se i danas priča da je sam samcat spasio kinematografiju. Prije svega nekoliko tjedana na kinima je očekivanja sjajnim rezultatima nadmašio i “Bad Boys: Ride or Die“, četvrti nastavak franšize ponikle također iz Bruckheimerove producentske kuhinje sredinim devedesetih. Ovaj film možda nije spasio kinematografiju, ali bi se moglo pokazati da je oživio karijeru Willa Smitha nakon što je pao u nemilost nakon šamaranja Chrisa Rocka na Oscarima.
Na krilima uspjeha oživljavanja starih Bruckheimerovih franšiza na Netflix je stigao i treći takav primjer. “Beverly Hills Cop: Axel F” stiže točno četrdeset godina nakon izvornog filma koji je pokrenuo serijal čija su dosadašnja tri nastavka režirali redom teškaši Martin Brest, Tony Scott i John Landis. Izvornik je postao filmom s najvećom zaradom 1984., nastavak je zaradio još i više (najviše od sviju), a treće poglavlje došlo je sredinom devedesetih kad se akcijski film počeo razvijati u drugom smjeru, a ni slab mu scenarij nije pomogao da se pretvori u dostojan izdanak loze o Axelu Foleyju. Simpatično je kako trideset godina kasnije u novom filmu autori to također priznaju i malo podbadaju tu epizodu kao “ne baš najsvjetliji” dio Foleyjeve karijere.
Režija je ovaj put prepuštena australskom debitantu Marku Molloyu, a čini se da ta odluka nije bila pogrešna. Naime, ono što je zajedničko svim trima navedenim nostalgičnim uskrsnućima starog intelektualnog vlasništva jest to da osim što igraju na stare i provjerene karte, istovremeno postupaju pametno tako što ne pametuju, a svoje sad već ostarjele protagoniste stavljaju u kontekst promijenjenoga svijeta koji više ne igra po pravilima koja su vrijedila kad smo ih prvi put gledali. Eddie Murphy je uvijek bio srce i duša ovog serijala, a sada je prevalio šezdesetu i ne priča jednako brzo i fore mu ne padaju, slično kao ni Martinu Lawrenceu u “Bad Boys: Ride or Die”, onim ubojitim tempom kao u osamdesetima. Molloy to ne pokušava zamaskirati, već tad prepušta njegovim mlađim kolegama (Taylour Paige kao Axelova kći Jane i Joseph Gordon-Levitt kao njezin bivši momak detektiv Sam Abbott) da ga izvuku, a oni to čine s mnogo šarma pokazujući starom detektivu da je njegovo vrijeme na zalasku.
No, to ne znači da je Murphy spor i neduhovit. Dapače, velika većina ovog filma leži upravo na njegovim plećima, a podupire ga i dobar dio glumačke ekipe iz ranijih filmova od kojih svi redom djeluju dosta starije od samog Eddieja, što se također koristi kao osnovu za neke šale u filmu. Radnja kakva već jest ne odudara od onih tipičnih akcijskih komedija osamdesetih i u mnogo toga mogla bi se proglasiti i klišejiziranom, ali Molloy upravo to koristi kao jedan od elemenata kojim potiče nostalgiju, kao i u suludim akcijskim scenama koje uključuju razna neobična vozila, od ralica, preko električnih vozila koje koriste prometni redari do golferskih kola i loše upravljanih helikoptera, da svakako toliko u sebi ponavljate kako se takvi filmovi danas više ne snimaju. A nije stvar u tome da su ih filmaši takve zaboravili raditi, već da su njihovi trikovi zastarjeli i pomalo naivni, pa i nije čudo da je trebalo trideset godina proći od posljednjeg nastavka da ih se ponovno zaželimo.
S gledanjem filma završio sam tek devedesetak minuta prije pisanja ovog teksta i već mi je u ovom trenutku teško prepričati njegovu radnju u osnovnim crtama. Foley živi u Detroitu, ali nakon što njegovu kći s kojom je prekinuo odnose napadnu negativci u Beverly Hillsu, on se ponovno vraća u grad glamura gdje osvježi stara poznanstva s policijskim drugovima (John Ashton i Judge Reinhold) i ponekim likom sa starne poput legendarnog Sergea (Bronson Pinchot, u ovim krajevima i dalje najpoznatiji kao Balki iz serije “Perfect Strangers” s početka devedesetih) kako bi razotkrio korupciju i povezanost s kartelima unutar same policije… Što je zapravo gotovo pretjerano slično scenariju “Bad Boys: Ride or Die”, kad se malo bolje promisli.
Ali isto kao i u tom filmu, radnja je ovdje tek popratni sadržaj, glavni je sastojak specifičan spoj akcije i komedije svojstven nekim bivšim vremenima i karizma Eddieja Murphyja, te je film uspješan tek utoliko ukoliko mu polazi za rukom kapitalizirati na tim ulozima. Kao što smo rekli, to se ne događa svaki put, ali u mnogo je više slučajeva u kojima autorima to uspijeva nego onih kad to nije slučaj. Naravno, to konačni proizvod ne čini odličnim, ali je svakako vrijedan gledanja ako osjećate potrebu da vam nešto zagolica nostalgične strune u vašem organizmu. Ako uzmemo u obzir prosječnu kvalitetu recentnog Netflixovog vlastitog programa, “Axel F” ga nadmašuje i mogao bi se pokazati solidnim hitom. A ako se pitamo jesu li nam potrebni i neki dodatni nastavci u budućnosti, odgovor na to ipak vjerojatno naginje negativnom spektru.
(Netflix, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
