Utisak koji će na gledatelje ostaviti ova filmska biografija u najvećoj mjeri ovisit će o emotivnoj reakciji koju kod njih pobuđuje glazba megapopularne pop dive.
Da, vjerni čitatelji, pred vama je još jedan tekst o filmskoj biografiji neke pjevačice čiji bi se život u najmanju ruku mogao opisati kao tragičan. Da, opet je riječ o filmu koji slavi brojna dostignuća te pjevačice, dupkom je pun njezine glazbe i uključuje sve točke uspona i konačnog pada u pakao droge. Gledali smo mnogo takvih filmova i teško je iznaći više novi način kako pristupiti pisanju o njima, pa čak i njihovom samom gledanju.
Kad sve u nekom filmu djeluje tako poznato, a filmske biografije sve više postaju najpredvidljivijim, premda izrazito unosnim, žanrom kinematografije, stvar se obično svodi na dvije ključne sastavnice. Mnogo smo već puta pisali o tome. Prva je izvedba glumačke zvijezde u naslovnoj ulozi, a druga je sama glazba koja čini toliko bitan dio filma. U slučaju “I Wanna Dance With Somebody” (ponovno se čini kao naslov arbitrarno izvučen iz kataloga subjekta, mogao je nositi ime doslovno po bilo kojoj drugoj pjesmi i jednako bi loše ili dobro odgovarao filmu), prva točka još jednom je izvedena vrhunski. Prisjetimo se kako su u nekima od nedavnih sličnih filmova upravo glumice u glavnim ulogama donekle spašavale svoje filmove od potpune propasti: Andra Day kao Billie Holiday u “The United States vs. Billie Holiday” Leeja Danielsa ili pak Jennifer Hudson kao Aretha Franklin u “Respect” Liesl Tommy.
Film o Whitney Houston – ili Nippy, kako su je od milja zvali njezini bližnji – redateljice Kasi Lemmons (prethodno je, izdvojimo, snimila i biografski film “Harriet” o američkoj abolicionistici Harriet Tubman) za svoju je zvijezdu izabrao tridesetogodišnju Engleskinju Naomi Ackie koju možda znate iz završnog dijela posljednje trilogije Zvjezdanih ratova. Glas koji čujemo u filmu ne pripada njoj, već naravno samoj Whitney, jer nitko živ vjerojatno ne može izvesti glasom ništa ni približno slično izvornim izvedbama. Ipak, Ackie djeluje potpuno uvjerljivo kao Houston kad jest i kad nije na pozornici. Usto joj se pridružuje i solidna glumačka postava iz koje se izdvajaju Stanley Tucci kao danas devedesetogodišnji producent Clive Davis, uvijek izvrsni Clarke Peters kao otac pjevačice John Houston te Nafessa Williams koja glumi Robyn Crawford, poslovnu, ali u ranoj fazi karijere i romantičnu partnericu naslovne zvijezde.
Po pitanju glazbe, a ima je doista mnogo, sud gledatelja će velikim dijelom ovisiti o tome koliku emocionalnu reakciju pjesme ove megapopolurane dive izazivaju u njemu. Utoliko ne trebate u potpunosti uzimati u obzir moje mišljenje. Ja sam čovjek koji može hodati gradom, pa sjesti na klupu i bez srama pustiti suzu kad kroz slušalice do njega dopre “I Will Always Love You” u izvedbi Dolly Parton. Ili osjetiti grč kad čuje ranije spomenutu Billie Holiday da pjeva “I Loves You Porgy” iz operete “Porgy & Bess”, pjesmu koju Houston izvodi u sklopu tzv. “nemogućeg medleyja” s “And I Am Telling You I’m Not Going” iz “Dreamgirls” te vlastitom “I Have Nothing”. Kad slušam Whitney imam sličnu reakciju kao pri izvedbama onih vrhunskih gitarističkih tehničara poput Joea Satrianija: trebao bih se diviti njihovom umijeću, ali u toj glazbi nalazim premalo duše da bi me dirnula. Svi oni pjevači na televizijskim emisijama koje traže nove talente zvuče mi isto, a umjesto toga često se oduševljavam nepoznatim izvođačima koji nastupaju po polupraznim malim klubovima u Zagrebu.
“I Wanna Dance With Somebody” stavlja golem ulog upravo na brojne glazbene brojeve koji naoko čine polovicu filma. Neki od njih su neporecivo dobri, poput primjerice legendarne izvedbe američke himne na Super Bowlu ili pak “Greatest Love of All” koju čujemo u prvom dijelu filma, dok drugi kao preforsirana gorenavedena “I Will Always Love You” na koncertu u Južnoafričkoj Republici traže drugu publiku koja je sklonija takvom izričaju. Mi ostali smo suočeni samo s još jednim biopicom o trudu, razočaranju, drogi i tužnom kraju. I još k tome jednom koji potpisuje Anthony McCarten, novozelandski scenarist koji je zaslužan za naporne biografije poput “Bohemian Rhapsody”, “The Theory of Everything” i “Darkest Hour”, ali i za iznenađujuće solidan “The Two Popes”.
Valja doduše pohvaliti činjenicu da autori filma ne strvinare na tragičnom aspektu priče, već ustraju na uzdizanju uspjeha do mjere koja polako ulazi u područje hvalospjeva. Nemam stoga pravo reći da je Lemmons snimila loš film, vjerojatno je u mnogočemu i bolji od primjerice ona dva s kojima sam ga uspoređivao na početku teksta. Ali ne mogu reći ni da je posebno dobar, jer ovakvi filmovi bi trebali napraviti iskorak izvan baze tvrdokornih fanova koji će ga očekivano s guštom gledati i ponuditi nešto posebno onima koji se ne ubrajaju u tu skupinu. Budući da na tom polju nije postigao uspjeh vrijedan spomena, ostaje nam samo opcija da ga uvrstimo u kategoriju 3,6 rendgena: not great, not terrible.
(TriStar Pictures, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
