‘The United States vs. Billie Holiday’ – polupornografski fetišizam traume i ovisnosti

Andra Day je odlična u ulozi naslovne pjevačice, ali to nije dovoljno da spasi nered filma Leeja Danielsa.

“The United States vs. Billie Holiday”

Filmske biografije glazbenika specifičan su žanr kinematografije. Rijetko kad su doista izvrsne, no čak i kad su loše, svojim zvijezdama znaju donositi brojne nagrade. Svjež primjer takvog slučaja svakako je obasipanje Oscarima ispodprosječnog “Bohemian Rhapsody”, a najnoviji je “The United States vs. Billie Holiday” redatelja Leeja Danielsa za koji je pjevačica Andra Day u svojoj prvoj velikoj ulozi na ovogodišnjem Zlatnom globusu odnijela nagradu za najbolju glumicu.

Ipak, ne može se reći da je ova nagrada potpuno nezaslužena; Andra je bez dvojbe najsvjetlija točka ove grozomorne drame o zvijezdi jazz glazbe sa sredine prošlog stoljeća progonjenoj od vlasti jednako kao i od vlastitih demona. Moglo bi se čak i ustvrditi da je Andra rođena da igra Billie Holiday budući da je svoje umjetničko (prez)ime i izvela iz njezinog nadimka Lady Day. Glas pjevačice koju glumi skida vještinom koju je brusila cijeli život, a mora se priznati da u većini scena i fizički vjerujemo da gledamo Holiday. Problem je što joj neuvjerljiv scenarij i loš redatelj na svakom koraku otežavaju velik zalogaj zadatka koji ju je dopao.

Film prati FBI-jevo praćenje pjevačice od četrdesetih godina ponajviše zbog njezinog izvođenja pjesme “Strange Fruit” koja progovara o nasilnom ubijanju crnaca u južnim državama SAD-a. Opsesija Hooverove agencije crnim aktivistima izrazito je popularna ove godine, pa se tako još barem dva filma koja se nadaju oskarovskim nominacijama (mnogo uspješnije) bave ovom temom: dokumentarac “MLK/FBI” o Martinu Lutheru Kingu te “Judas and the Black Messiah” Shake Kinga o vođi Crnih pantera Fredu Hamptonu. “The United States vs. Billie Holiday” s potonjim čak dijeli i elemente infiltracije crnog agenta u intimni krug osobe koju će izdati, ali dok u Kingovom filmu uspijevamo zagrebsti u psihologiju “Jude” Billa O’Neila i način na koji si pokušava razjasniti svoju ulogu u izdaji, Jimmy Fletcher kojeg igra Trevante Rhodes bez mnogo poveznice sa stvarnom osobom koju igra postaje Billienim ljubavnikom, jedinim koji je ne zlostavlja u vezi i kojem je doista stalo do ove slavne traumatizirane ovisnice o heroinu.

Trauma i ovisnost ovdje se eksploatiraju do razine polupornografskog fetišizma do mjere u kojoj ne samo da ne postižu željeni učinak kod gledatelja, već ga tjeraju da i na pola filma počinje okretati očima, pogotovo u sceni u kojoj nakon zajedničkog uzimanja heroina Fletcher slijedi Billie u djetinjstvo i svjedoči uzrocima njezinih traumi u jednom kontinuiranom kadru. No, ništa od navedenog ne bi samo po sebi predstavljalo kardinalan problem kad bi sve skupa bilo napisano vještijom scenarističkom rukom od one Suzan-Lori Parks koja sve spušta na razinu crtanog filma.

Uzmimo za primjer scenu koja se odvija već u dvanaestoj minuti filma, a u kojoj zločesti agenti FBI-ja objašnjavaju zašto im Billie smeta. Akciju predvodi Harry Anslinger (Garrett Hedlund) koji doslovno izgovara da je “jazz glazba đavolji posao” dodajući u maniri negativca iz davnih avantura Jamesa Bonda: “That’s why this Holiday woman must be stopped.” Objašnjava kako ona pjeva pjesmu “Strange Fruit” zbog koje “ljudi razmišljaju na pogrešan način”. Ovdje se ubacuje i Roy Cohn koji izgovara sljedeći biser: “Tu pjesmu nazivaju startnim pištoljem takozvanog pokreta za građanska prava”. Na stranu što nijedan čovjek od krvi i mesa ne bi izgovorio tako posloženu rečenicu, ovo više djeluje kao opaska prepisana s Wikipedije nastala iz današnjeg rakursa nego izjava iz 1947., osam godina nakon što je pjesma izvorno objavljena te gotovo jednako toliko prije nego što se navedeni pokret pod tim imenom uopće javlja. Možemo se samo nadati da je scenaristica obavila bolji posao u novoj sezoni serije “Genius” koja je posvećena Arethi Franklin, no to ćemo vidjeti tek krajem mjeseca kad je zakazana premijera na kanalu National Geographic.

Ne treba dovoditi u pitanje činjenicu da je “Strange Fruit” jedna od najupečatljivijih pjesama 20. stoljeća i apsolutno remek-djelo lirike i vokalne izvedbe, ali način na koji je film tretira je takav da kad je napokon čujemo u cijelosti u završnoj trećini filma može djelovati čak i antiklimatski nekome tko je prije nije čuo. Što je velika šteta, budući da su scene u kojima Andra pjeva uglavnom jedini doista dobri dijelovi ovog filma, pa su tako i nove pjesme napisane posebno za ovaj film u duhu tog vremena (“Break Your Fall”, “Tigress & Tweed” i “The Devil & I Got up to Dance a Slow Dance”) osvježavajuće i bolje upotrebljene od one kojoj je posveće veliki dio radnje. Kako se to ključna pjesma ispravno i s emocijom predstavlja možemo bolje vidjeti i na primjeru drugog oskarovskog kandidata “One Night in Miami” Regine King i pjesme “A Change Is Gonna Come” Sama Cookea.

Ne treba previše vremena trošiti ni na neujednačenu redateljevu viziju koji prihvaća određene narativne forme koje ubrzo zaboravlja ili napušta te likove koji dolaze ili odlaze iz filma bez jasne motivacije i svrhe. S druge strane, film je vizualno vrlo efektan, fotografija je lijepa a kostimografija i scenografija vjerne estetici vremena radnje. Ipak sama Billie Holiday zavrijedila je da je predstavi kao više od autodestruktivne ovisnice i izvrsne pjevačice. Za to je najmanje kriva Andra Day koja je, da parafraziramo naslov jednog od najvećih Billienih hitova, dala sve od sebe i, kao što rekosmo, rođena je za tu ulogu, ali u boljem filmu od ovoga.

Ocjena: 4/10

(Hulu, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X