75 Dollar Bill u Močvari – odjeci iz začudne onostranosti

Kao što nema novčanice od 75 dolara, tako nema ni bendova koji stvaraju glazbu kao 75 Dollar Bill.

  •  
  •  
75 Dollar Bill u Močvari (foto: Ivan Laić)

Je li to zbog duge suše ili neke igre slučaja, ali u posljednje vrijeme svaki mi se nastup u ovoj koncertnoj renesansi čini pročišćavajućim. U posljednjih par dana i rasprodane Tvornice na Majkama, preko gužve u Domu sportova na fešti Franza Ferdinanda, do sinoćnjeg intimnog transa na 75 Dollar Bill u Močvari.

Volio bih poetike radi ustvrditi da je njujorški underground duo koji čine virtuoz mikrotonalne gitare Che Chen i iskusni perkusionist Rick Brown – a kojima se ovom prigodom pridružio i njemački kontrabasist Andrew Lafkas – privukao sedamdeset i pet duša u publiku, ali realna brojka bila je na koncu upola manja. Štoviše, dvorana je u najavljeno vrijeme početka nastupa bila potpuno prazna što je izazivalo osjećaj jeze. No, uz prve zvuke gotovo neopisive glazbe koja je dolazila s pozornice, društvo se okupilo i stajalo hipnotizirano do konca nastupa.

Iako Chen i Brown sviraju pod ovim imenom već deset godina i objavljivali su već i ranije albume zapažene među obožavateljima začudnih ritmova i tonova, najveći su uspjeh karijere postigli svojim trećim albumom “I Was Real” koji su objavili za tak:til, podetiketu Glitterbeat Recordsa. Ovaj album kotirao je visoko na listama najboljih ploča godine u nekoliko velikih glazbenih publikacija, a The Wire ga je čak proglasio i albumom godine. Ne čudi da je veći dio koncerta temeljen na glazbi i ritmovima pjesama s te ploče, iako je njihova glazba izrazito fluidna i nadasve improvizacijska te se jedna pjesma lako za vrijeme izvedbe pretvori u neku drugu poznatu ili nastalu na licu mjesta.

Nikud se bendu nije žurilo sinoć. Atmosfera se gradila sporo dok su Chen i Brown puhali: jedan u sopran saksofon, a drugi u neki čudan rog, dok je Lafkas pipkao i gudio po basu. Potrajalo je to dok Brown nije stao polako dodavati ritam u neobičnoj mjeri lupan šuškalicama po drvenoj kištri na koju se posjeo. Gudio je i Chen po električnoj gitari ili pleo zvukove koji su u jednakoj mjeri bili u rodu pustinjskome bluesa tuareških plemena koliko i dronovanju Johna Calea u eksperimentalnijim djelima Velvet Undergrounda. Bilo je tu i natruha štima koji je Robbie Krieger koristio na “The End” što je automatski dozivalo asocijacije na uvodnu sekvencu “Apokalipse danas”.

Ako se trajanje njihovih pjesama na albumima koje premašuje 15 minuta činilo velebnim, uživo je to sve podignuto na još višu razinu. Je li to plod halucinacije ili je prva kompozicija na koncertu udarila punom snagom tek nakon četrdeset minuta? Zvuči ludo, ali ni na trenutak nije bilo naporno. Izostanak gužve osim intimnog ozračja omogućio nam je i da jasno pratimo što se događa na pozornici, otkud dolazi koji neobičan zvuk, ali tajanstvenost je i dalje vladala.

Kakva je to glazba? Može li je se konkretno klasificirati? Je li to potrebno? Nije pohvalno za nekoga tko piše o glazbi da se toliko muči s opisom onoga što je doživio na koncertu, ali otkrivanje vela i pokušaji prezentiranja riječima nečega toliko začudnog i onostranog kao što je muzika 75 Dollar Billa čini se gotovo poput prostačenja.
Šteta što niste bili na koncertu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X