Mančesterski synth pop duo svojim četvrtim studijskim albumom napravio je zaokret i posegnuo za puno mlađom publikom od one koju je impresionirao na početku karijere.
Govorilo se i pisalo nakon objave prvijenca „Desire“ iz 2010. godine kako su Theo Hutchcraft i Adam Anderson na najboljem putu dešifriranja koda grupe Depeche Mode, a išlo se i toliko daleko da ih se proglašavalo njihovi pravim nasljednicima. Na valu toga čak su i u Zagrebu napunili Boćarski dom 2011. i na kraju krajeva održali dobar koncert protkan mračnim i sjetnim baladama.
Osam godina kasnije četvrti studijski album „Desire“ svjedoči kako su Hurts kormilo karijere okrenuli u sasvim drugom pravcu. Već uvodna „Beautiful Ones“ zvuči kao rip off Coldplaya iz posljednje faze prožete plesnim optimizmom, a bome i Killersa, dok iz narednih „Ready To Go“ i „People Like Us“ zrači još veća žudnja za himničnim ozračjem dobre volje. U osnovi, želja za promjenom kod umjetnika je normalna pojava i ne bi bilo nikakvih problema ni s Hurts da kojim slučajem nisu pogubili sebe po tom putu izgubivši zvuk koji su u početku kreirali, a time i identitet. Postali su obični pop proizvod koji se svija onako kako pušu modni vjetrovi u glazbi.
„Desire“ jest vješto napravljen, pjesme posjeduju dovoljno udica da bi se mogle zakvačiti kao singlovi u mnoge radijske sheme. Pored spomenutog utjecaja Coldplaya, napravljen je pomak prema disco ritmu, osjetan je i utjecaj Princeove glazbe – taman kako nalažu imperativi vremena. Time je dobiven zanatski ispolirani album koji je u potpunosti primjeren tinejdžerskoj publici. Nema u njemu ni trunke bola i patnje, a ako i ima začas bivaju zaboravljeni vještim, ali i plošnim, harmonijskim dizanjem, što raspoloženja, što adrenalina.
Ukratko, čini se kako je „Desire“ više inspiriran biznis modelom nego duševnim porivom Thea Hutchcrafta i Adama Andersona. Odustalo se od ideje s početka desetljeća, jer se Hurts u međuvremenu nisu pokazali kao igrači koji su u stanju baštiniti elegičnu atmosferičnost Depeche Mode, s kojima su ih tada obilato uspoređivali. Ispalo je da su trendovski izvođači. Vješti u kopiranju, ali ne pretjerano inventivni u kreiranju. Zaboravila ih je publika koju su u počecima oduševljavali. I najmlađi među njima su dovoljno odrasli da pronađu druga kvalitetnija uzbuđenja, kao što su i Hurts dovoljno ostarjeli da s „Desire“ stave sav ulog na dolazeću generaciju tinejdžera. Toj generaciji bi „Desire“ mogao biti po volji, jedno kratko vrijeme. Onima koji su primjerice 2011. uzdisali od uzbuđenja u Boćarskom domu na njihovom koncertu ovaj album jednostavno nije namijenjen.
Ocjena: 6/10
(Sony / Menart, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
