Hurts ‘Desire’ – čežnja za mlađom publikom

Mančesterski synth pop duo svojim četvrtim studijskim albumom napravio je zaokret i posegnuo za puno mlađom publikom od one koju je impresionirao na početku karijere.

Hurts ‘Desire’

Govorilo se i pisalo nakon objave prvijenca „Desire“ iz 2010. godine kako su Theo Hutchcraft i Adam Anderson na najboljem putu dešifriranja koda grupe Depeche Mode, a išlo se i toliko daleko da ih se proglašavalo njihovi pravim nasljednicima. Na valu toga čak su i u Zagrebu napunili Boćarski dom 2011. i na kraju krajeva održali dobar koncert protkan mračnim i sjetnim baladama.

Osam godina kasnije četvrti studijski album „Desire“ svjedoči kako su Hurts kormilo karijere okrenuli u sasvim drugom pravcu. Već uvodna „Beautiful Ones“ zvuči kao rip off Coldplaya iz posljednje faze prožete plesnim optimizmom, a bome i Killersa, dok iz narednih „Ready To Go“ i „People Like Us“ zrači još veća žudnja za himničnim ozračjem dobre volje. U osnovi, želja za promjenom kod umjetnika je normalna pojava i ne bi bilo nikakvih problema ni s Hurts da kojim slučajem nisu pogubili sebe po tom putu izgubivši zvuk koji su u početku kreirali, a time i identitet. Postali su obični pop proizvod koji se svija onako kako pušu modni vjetrovi u glazbi.

„Desire“ jest vješto napravljen, pjesme posjeduju dovoljno udica da bi se mogle zakvačiti kao singlovi u mnoge radijske sheme. Pored spomenutog utjecaja Coldplaya, napravljen je pomak prema disco ritmu, osjetan je i utjecaj Princeove glazbe – taman kako nalažu imperativi vremena. Time je dobiven zanatski ispolirani album koji je u potpunosti primjeren tinejdžerskoj publici. Nema u njemu ni trunke bola i patnje, a ako i ima začas bivaju zaboravljeni vještim, ali i plošnim, harmonijskim dizanjem, što raspoloženja, što adrenalina.

Ukratko, čini se kako je „Desire“ više inspiriran biznis modelom nego duševnim porivom Thea Hutchcrafta i Adama Andersona. Odustalo se od ideje s početka desetljeća, jer se Hurts u međuvremenu nisu pokazali kao igrači koji su u stanju baštiniti elegičnu atmosferičnost Depeche Mode, s kojima su ih tada obilato uspoređivali. Ispalo je da su trendovski izvođači. Vješti u kopiranju, ali ne pretjerano inventivni u kreiranju. Zaboravila ih je publika koju su u počecima oduševljavali. I najmlađi među njima su dovoljno odrasli da pronađu druga kvalitetnija uzbuđenja, kao što su i Hurts dovoljno ostarjeli da s „Desire“ stave sav ulog na dolazeću generaciju tinejdžera. Toj generaciji bi „Desire“ mogao biti po volji, jedno kratko vrijeme. Onima koji su primjerice 2011. uzdisali od uzbuđenja u Boćarskom domu na njihovom koncertu ovaj album jednostavno nije namijenjen.

Ocjena: 6/10

(Sony / Menart, 2017.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh