Eskapistička slika današnjice prožeta kroz nutrinu pojedinca… A još ima i potencijalnih hit singlova. ‘Još’ je daleko od labuđeg pijeva. Svadbas zaslužuju novu renesansu.
„Još“ – imperativ ili pitanje? Kako se uzme. Kako se protumači. A ta riječ se još nekoliko ponovi u stihovima pjesama na važnim mjestima (ne samo u naslovnoj „Još“) pa se čini da je i s namjerom protkana kroz cijeli album tek toliko da nova generacija studentica indologije koje su s prvim životnim razočarenjima „pokupile“ i Svadbas ne pomisle da je možda u pitanju davni album „Jug“. Obzirom da se sjetih kako su mi studentice indologije ostale negdje pohranjene u memoriji, još od jedne davne situacije kad je Jura Ferina njih spomenuo nekome od novinara kao odgovor na pitanje „Tko su po njegovom mišljenju fanovi grupe?“ Jer, eto, Svadbas i jest i nije pop grupa, kao što i jest i nije rock grupa. Prije je to endem na ovim našim endemskim glazbenim prostorima. Iznimka koja potvrđuje pravilo. Eksperiment u kojem se pop glazba u našim izuzetno skučenim okvirima može promišljati i na jedan „neuobičajeni“ način. Eksperiment koji ovu artističku glazbenu formaciju čini inkubatorom za neka nova pokoljenja koja žele biti pop, a ne istovremeno i kič. Ili pak, ako nas kič u budućnosti još više zaspe, onda marker da se u konstantnoj vladavini kiča jednom na početku 21. stoljeća stvorilo nešto vrijedno pažnje, nešto što nije za zaborav, bar u nekim artističkim krugovima čija brojnost će valjda kao i danas biti nešto što bi se moglo komotno nazvati sektom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lbxhwbuLjUs[/youtube]
Ono što probija iz albuma „Još“ jest to da se Ljubica Gurdulić nipošto više ne smije doživljavati samo kao pjevačicu koja se u cijeloj priči nalazi zato jer vokalnim sposobnostima može iscrtati horizonte koji su zamišljeni isključivo u glavama Pavla Miholjevića i Jure Ferine. Bilo bi nepravedno opet vrtjeti jedno te isti „notni valjak“ kritičarskog vergla i njih dvojicu tapšati po ramenu nemajući istovremeno Ljubicu u vidokrugu.
„Još“ je prije svega dokaz da jezgru grupe čini njih troje. Nema baš previše pjevačica koje bi se u Ljubičinoj situaciji nakon toliko godina hvatale električne gitare i sa stavom prašile pjesmu „Tvoja“ koja je punopravna nasljednica „Treblebassa“. Za tako nešto potrebno je biti više od pjevačice. A usudim se reći da su Ferina i Miholjević kao ni na jednom albumu Svadbasa do sada svoj rad podredili Ljubičinom izričaju te je još više gurnuli u prvi plan. Sve druge teorije bi se činile kao kokoš-jaje paradoks, tj. jesu li njih dvojica genijalci koji mogu koncizno ući u njenu psihu i napisati pjesme koje ona interpretira tako osobno, ili je njena pjevačka sposobnost toliko jaka da slova na papiru proživi toliko snažno i konkretizira ih u pjesmu? Dakle spone unutar benda su jake i posebno gusto isprepletene između Ljubice, Jure i Pavla.
Svadbas je nakon dugog niza godina dokazao da je originalni bend. Povlačiti paralele s nekim stranim imenima u analizi albuma „Još“ također kao da nema smisla, bilo bi to trpanje jabuki i kruški u isti koš. „Još“ diše u endemskom Svadbas ritmu izdvojenom kako od domaćih, tako i od svjetskih trendova. Produkcijski ga se pak može gledati u jasnom svjetlu Zapada i to onom dobrom.
Uvodna „Gubimo“ je dobar spoj elegije Ljubičinog glasa i pumpajućeg plesnog ritma dok se u tekstu javlja samoironija jedne generacije koja lagano stari i u povremenim bljeskovima traži elemente vlastite vitalnosti. „Tvoja“ pak u istoj maniri metaforički poseže za slikama ljeta i mora. Iz nje vrišti strast, a parafrazirat ću dio kitice iste da pravih riječi nema za opisati kako je sve to uspješno zapakirano u tri minute. Prava pokazna vježba kako se radi hit. Dokaz da „Treblebass“ nije bio slučajnost.
U naslovnoj „Još“ svoj autorski obol kao gost je dao Ante Perković, čovjek od pera i glazbe. A rezultat je predivna balada snažno otisnutih akorda koja besprijekorno stavlja točku na „i“ prvog dijela albuma. Ono što slijedi je jednako efektno, ali s manjim naglaskom, a time i opterećenjem na nekakav „hit moment“.
„Dolje“ je slikoviti nastavak poniranja –moglo bi se reći umjetnički snažno dočarana „kriza s duplim dnom“ koja pogađa današnje ljudske odnose. Potpuna dezorjentacija. Krešendo našeg vremena. „Daj“ kao da vraća kazaljku sedam godina unazad jer podsjeća na neku izgubljeni funk bonus s „La la“ albuma, a opet se čini kao nedjeljivi intro rock nastavku u obliku „Sve što trebaš“, da bi se sve saželo u himničnoj „Crno bijelo“ (možda hommage Stonesima s „Let It Bleed“ albuma i pjesmi „You Can’t Always Get What You Want“?).
Instrumental „IIIIIIII“ razdjelnica je između završnog čina albuma. Otvara ga „Molim te“ uz karakteristični razlomljeni ritam Svadbasa i udare disharmonije koje na okupu drži polu-narativni Ljubičin ton. A ta pjesma se čini samo kao priprema terena za „Glas u ušima“ – jak psihopatološki oris, vapaj za životom. A sve završava letargičnim isključivanjem iz svijeta čula i okretanju snu kao jedinom lijeku u posljednjoj „10 dana“.
Svadbas su uspjeli uhvatiti nit vremena i fokusirati ga kroz nutrinu pojedinca u istom. Napraviti ovakav album je čisti samoegzorcizam.
Nama ostalima, čisto dovoljno da im ne zamjerimo, ako idući ulazak u studio bude opet za sedam godina.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2012.)