Zlatko Pejić: Štuliću sam zahvalan što me inspirirao

Osnivač Makronove, uspješnog makrobiotičkog centra koji svoje začetke djelovanja bilježi 1987. godine u Zagrebu, Zlatko Pejić prisjeća se svoje kratke karijere u Azri i iznosi svoja razmišljanja o malo drugačijim stvarima od makrobiotičke prehrane i stila življenja po kojima je najpoznatiji u medijima.

Zlatko Pejić (RDD)

Novi val koji se događao u prošlom stoljeću i bivšoj državi imali ste priliku živjeti, sudjelovati u njemu, kako ste tada to doživljavali, ako je uopće moguće o svojoj prošlosti pripovijedati bez sadašnje perspektive?

Zlatko Pejić: Sredinom sedamdesetih prema kasnim sedamdesetima nevjerojatnom snagom, kao gljive iskrsnuli su ljudi koji su željeli nešto reći, izraziti svoj stav kroz glazbu. Većinom nisu bili glazbeno educirani, ali su imali emociju. Došao sam u Zagreb u glazbenu školu učiti gitaru i gudači kontrabas. Milje me vukao jazz glazbi i rocku, što me stvarno zanimalo, a klasična glazba je bila forma koju je trebalo ispuniti. Zanimalo me i raditi vlastitu glazbu. Što mi je posebno bilo zanimljivo bila je pantomima i sve sam promatrao kroz kazališni model. Punk i New Wave sam gledao kao teatar apsurda, kao nešto što se dogodilo na površini društvene pozornice, nešto što je bilo blisko Artaudovskom teatru okrutnosti.

Ono što je fascinantno bilo kod nas je to što se nije baš uvijek pokušavalo oponašati ono što je bilo vani. Najprije zato što ljudi nisu bili slični, najmanje je Johny Štulić sličio Johnyju Rottenu. Štulić je bio puno zreliji, konkretniji i sadržajniji. Ubrzo sam shvatio da to nije kulturna ekshibicija već manifestacija životne strasti s pomalo gnjeva, straha, zbunjenosti, aktivizma , kreativnosti… puno, puno toga što samo osjećate, a u potpunosti ne razumijete.

Koju ste glazbu slušali u to vrijeme?

Zlatko Pejić: Tada sam slušao The Stooges, New York Dolls i Velvet Underground, i svi mi koji smo to tada slušali na neki način smo korespondirali sa stanjem uma koje je prethodilo pojavi punka, znali smo da se nešto sprema.

Zanimljivo je da su ljudi koji su tada slušali pop i rock glazbu nisu slušali cajke kao danas. Tada je doduše još značajan utjecaj imao folklor i nešto novokomponirane narodne glazbe. Ipak, pop i rock scena bila je čvrsta i pročišćena i pogledu ukusa. S obzirom da se radi o vremenu u kojem je do informacije bilo dosta teško doći djelovalo se prema pretpostavkama. Ploče su recimo švercali Turci koji su putovali od Istanbula do Njemačke. Postojala su mjesta dilanja ploča na cesti pokraj Gradiške i Novske gdje bi oni stajali i gdje se išlo nabaviti ploče koje su dalje išle za Požegu i Slavonski Brod.

Sjećam se tih davnih vremena, dok sam još bio klinac, kada sam se cijeli dan šetao s “Sg Pepper Lonely Heart Club” po Požegi da me svi vide.

Vaša prisutnost u Azri je bila doista kratka i kao takva slabo da je igdje zabilježena, možete li vi ispričati više o tome?

Zlatko Pejić: U Azru sam došao na Štulićev zahtjev, tada smo se družili preko prijatelja, susretali na nekim događajima. Johny je htio da ja u Azri preuzmem mjesto basista jer je Srđan Sacher imao druge planove odnosno osnivanje Haustora. Ja sam tada planirao odlazak u Pariz na studij pantomime pa sam pristao samo na kratko kako bi premostili taj period. On je vjerujem računao da ću ja ipak duže ostati kada me nagovarao. U to vrijeme mislim da je povlačio paralelu ne po sviranju nego po stilu s Jean Jacques Burnelom, basistom The Stranglersa, zato je njegov izbor nakon Sachera koji je bio odličan basist pao na mene.

Tada je najveći problem bio što nitko od nas osim Štulića nije imao instrument. On je jedni imao Fendera. Počeli smo se nalaziti u ljeto, u stanu Štulićevih u Novom Zagrebu. Bilo je užasno vruće da smo probe imali u kupaćim gaćama. Ja sam svirao akustičnu gitaru, Johny Fendera na “prazno” a Leiner je bubnjao po svojoj kožnoj torbi. Nakon toga su se probe Azre održavale u Sacherovoj kući na Črnomercu zajedno s Haustorom. Ja se toliko divim Johniju na njegovoj odlučnosti i hrabrosti i zahvalan sam mu jer me neizmjerno inspirirao. Da bi mi mogli imati probu on je ujutro išao u Sesvete kod nekog prijatelja po bas gitaru koju je nosio u vreći za smeće na Črnomerec da bi ja mogao odsvirati probu i da bi ju onda nakon probe nosio nazad, i tako svaki dan. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X