Eskapistička slika današnjice prožeta kroz nutrinu pojedinca… A još ima i potencijalnih hit singlova. ‘Još’ je daleko od labuđeg pijeva. Svadbas zaslužuju novu renesansu.
„Još“ – imperativ ili pitanje? Kako se uzme. Kako se protumači. A ta riječ se još nekoliko ponovi u stihovima pjesama na važnim mjestima (ne samo u naslovnoj „Još“) pa se čini da je i s namjerom protkana kroz cijeli album tek toliko da nova generacija studentica indologije koje su s prvim životnim razočarenjima „pokupile“ i Svadbas ne pomisle da je možda u pitanju davni album „Jug“. Obzirom da se sjetih kako su mi studentice indologije ostale negdje pohranjene u memoriji, još od jedne davne situacije kad je Jura Ferina njih spomenuo nekome od novinara kao odgovor na pitanje „Tko su po njegovom mišljenju fanovi grupe?“ Jer, eto, Svadbas i jest i nije pop grupa, kao što i jest i nije rock grupa. Prije je to endem na ovim našim endemskim glazbenim prostorima. Iznimka koja potvrđuje pravilo. Eksperiment u kojem se pop glazba u našim izuzetno skučenim okvirima može promišljati i na jedan „neuobičajeni“ način. Eksperiment koji ovu artističku glazbenu formaciju čini inkubatorom za neka nova pokoljenja koja žele biti pop, a ne istovremeno i kič. Ili pak, ako nas kič u budućnosti još više zaspe, onda marker da se u konstantnoj vladavini kiča jednom na početku 21. stoljeća stvorilo nešto vrijedno pažnje, nešto što nije za zaborav, bar u nekim artističkim krugovima čija brojnost će valjda kao i danas biti nešto što bi se moglo komotno nazvati sektom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lbxhwbuLjUs[/youtube]
Ono što probija iz albuma „Još“ jest to da se Ljubica Gurdulić nipošto više ne smije doživljavati samo kao pjevačicu koja se u cijeloj priči nalazi zato jer vokalnim sposobnostima može iscrtati horizonte koji su zamišljeni isključivo u glavama Pavla Miholjevića i Jure Ferine. Bilo bi nepravedno opet vrtjeti jedno te isti „notni valjak“ kritičarskog vergla i njih dvojicu tapšati po ramenu nemajući istovremeno Ljubicu u vidokrugu.
„Još“ je prije svega dokaz da jezgru grupe čini njih troje. Nema baš previše pjevačica koje bi se u Ljubičinoj situaciji nakon toliko godina hvatale električne gitare i sa stavom prašile pjesmu „Tvoja“ koja je punopravna nasljednica „Treblebassa“. Za tako nešto potrebno je biti više od pjevačice. A usudim se reći da su Ferina i Miholjević kao ni na jednom albumu Svadbasa do sada svoj rad podredili Ljubičinom izričaju te je još više gurnuli u prvi plan. Sve druge teorije bi se činile kao kokoš-jaje paradoks, tj. jesu li njih dvojica genijalci koji mogu koncizno ući u njenu psihu i napisati pjesme koje ona interpretira tako osobno, ili je njena pjevačka sposobnost toliko jaka da slova na papiru proživi toliko snažno i konkretizira ih u pjesmu? Dakle spone unutar benda su jake i posebno gusto isprepletene između Ljubice, Jure i Pavla.
Svadbas je nakon dugog niza godina dokazao da je originalni bend. Povlačiti paralele s nekim stranim imenima u analizi albuma „Još“ također kao da nema smisla, bilo bi to trpanje jabuki i kruški u isti koš. „Još“ diše u endemskom Svadbas ritmu izdvojenom kako od domaćih, tako i od svjetskih trendova. Produkcijski ga se pak može gledati u jasnom svjetlu Zapada i to onom dobrom.
Uvodna „Gubimo“ je dobar spoj elegije Ljubičinog glasa i pumpajućeg plesnog ritma dok se u tekstu javlja samoironija jedne generacije koja lagano stari i u povremenim bljeskovima traži elemente vlastite vitalnosti. „Tvoja“ pak u istoj maniri metaforički poseže za slikama ljeta i mora. Iz nje vrišti strast, a parafrazirat ću dio kitice iste da pravih riječi nema za opisati kako je sve to uspješno zapakirano u tri minute. Prava pokazna vježba kako se radi hit. Dokaz da „Treblebass“ nije bio slučajnost.
U naslovnoj „Još“ svoj autorski obol kao gost je dao Ante Perković, čovjek od pera i glazbe. A rezultat je predivna balada snažno otisnutih akorda koja besprijekorno stavlja točku na „i“ prvog dijela albuma. Ono što slijedi je jednako efektno, ali s manjim naglaskom, a time i opterećenjem na nekakav „hit moment“.
„Dolje“ je slikoviti nastavak poniranja –moglo bi se reći umjetnički snažno dočarana „kriza s duplim dnom“ koja pogađa današnje ljudske odnose. Potpuna dezorjentacija. Krešendo našeg vremena. „Daj“ kao da vraća kazaljku sedam godina unazad jer podsjeća na neku izgubljeni funk bonus s „La la“ albuma, a opet se čini kao nedjeljivi intro rock nastavku u obliku „Sve što trebaš“, da bi se sve saželo u himničnoj „Crno bijelo“ (možda hommage Stonesima s „Let It Bleed“ albuma i pjesmi „You Can’t Always Get What You Want“?).
Instrumental „IIIIIIII“ razdjelnica je između završnog čina albuma. Otvara ga „Molim te“ uz karakteristični razlomljeni ritam Svadbasa i udare disharmonije koje na okupu drži polu-narativni Ljubičin ton. A ta pjesma se čini samo kao priprema terena za „Glas u ušima“ – jak psihopatološki oris, vapaj za životom. A sve završava letargičnim isključivanjem iz svijeta čula i okretanju snu kao jedinom lijeku u posljednjoj „10 dana“.
Svadbas su uspjeli uhvatiti nit vremena i fokusirati ga kroz nutrinu pojedinca u istom. Napraviti ovakav album je čisti samoegzorcizam.
Nama ostalima, čisto dovoljno da im ne zamjerimo, ako idući ulazak u studio bude opet za sedam godina.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
