Godspeed You! Black Emperor sviraju onu vrstu atmosferičnog instrumentalnog post-rocka za koji se često zna reći da zvuči kao soundtrack za nepostojeći film. Možda taj film može biti film o jednoj generaciji u jednom gradu. Grad neka bude glavni grad države koja je upravo završila prelazak iz jednog društvenog uređenja u drugo, prelazak koji je ispraćen krvavim ratnim sukobom. Generacija neka bude ona koja je punoljetnost stekla malo iza tog sukoba, pa nije bila direktno u njega uključena.
Ta generacija je odrastala tijekom ratnih godina i mnogo toga joj je taj rat ukrao. Kraj rata i normalizaciju društvenih odnosa ta generacija je dočekala gladna onih stvari koje zanimaju ljude u fazi prelaska iz formativnih u formirane godine. Gladna otvaranja novih vidika, komunikacije sa Svijetom, gladna bijega od mrkog nacionalizma, gladna pronalaženja vlastitog identiteta, gladna kreativnosti, filmova, muzike, gladna SVOJIH filmova i SVOJE muzike, svojih generacijskih mjesta i simbola.
Svaka generacija ima svoja generacijska mjesta i simbole. No dok su kod nekih prethodnih generacija ti simboli bili uglavnom lokalnog karaktera, simboli generacije o kojoj pričam su nastali u vrijeme koje je bio pogodno upravo za spomenuto otvaranje vidika kroz komunikaciju sa Svijetom. Rat je završio, granice su otvorene, a mediji kroz koje smo primali sadržaje i međusobno se povezivali još nisu postali digitalni i virtualni, već smo komunicirali i povezivali se još uvijek uživo. Uživo na koncertima.
Tamo negdje na samom finišu devedesetih i početkom dvijetisućitih imali smo svoj centar Svijeta. Zvao se KSET, a Svijet su bili koncerti koje je organizirala ekipa Žednog uha. Mjesečna programska knjižica i pripadajući promo CD, puni skandinavske jazz avangarde, novog američkog alt i post-rocka, uličnih brass bandova, lo-fi kantautora, underground rapa, pa i legendarnih imena iz „tajne povijesti rocka“ poput Mothers of Invention i Marca Ribota, bili su prozor u čudesni svijet glazbe za koju nismo znali da postoji, ali koja je zvučala uzbudljivo, izazovno i odvažno. Bio je to tajni svijet i bio je naš.
Nisam bio na prvom zagrebačkom koncertu Godspeed You! Black Emperor održanom 2002. (ne u KSET-u, već u Pauku), ne sjećam se zašto, davno je to bilo. Bio je to bend o kojem se u to doba vani dosta pričalo, a kojeg je obavijala i aura mističnosti. Taj zagrebački koncert je s vremenom postao legendaran (doduše čini se da je tih godina svaki drugi koncert bio takav).
Njihovo drugo gostovanje u Zagrebu održano je 17 godina poslije, ovaj petak u Tvornici. Najavljeno je kao završni koncert u organizaciji Žednog uha, koje nakon 22. godine „prestaje s organiziranjem koncerata i festivala u Zagrebu“. Nije baš jasno što citirano točno znači i hoće li Mate Škugor, ime koje je de facto istoznačnica za Žedno uho, u budućnosti još imati veze sa organizacijom koncerata i festivala, no kraj Žednog uha je definitivno kraj jedne ere kulture u gradu Zagrebu.
GY!BE je bio savršen odabir za taj film i za njegovu “odjavnu špicu”. Mnogočlani bend (u jednom trenutku sam ih izbrojao devetoro), sa violinom, kontrabasom, bubnjevima i udaraljkama, te višestrukim slojevima električnih gitara svoje epske instrumentalne suite gradi postepeno, od tihog ambijentalnog uvoda, do ekstatičnog klimaksa, dok se iza njih na zidu vrte požutjeli filmovi koji prikazuju monumentalne betonske nebodere u izgradnji i tvorničke dimnjake u plamenu. I ako ju počnete slušati dekoncentrirani glazba GY!BE ima sposobnost da vas s vremenom u sebe potpuno uvuče, tako da prestanete primjećivati i okolinu i vrijeme koje je prošlo, te s njom odlutate nekamo daleko.
Svi generacijski simboli osuđeni su da nestanu sa dolaskom novih generacija koje imaju svoje interese i svoje načine komunikacije. Nešto što nastane spontano kao rezultat nečijeg entuzijazma trajno u konačnici može opstati samo ako se i formalno pretvori u instituciju, naravno ako kod postojećih institucija koje bi to mogle omogućiti za tako nešto ima sluha.
Prije GY!BE nastupila je mlada danska saksofonistica Mette Rasmussen. Zvukovi koje je ona proizvodila na svom saksu bili su vrlo ekspresivni i podsjećali su na vrištanje. Na zadnjoj skladbi pridružila joj se ritam sekcija benda, a i Mette je gostovala tijekom njihovog nastupa. Njena glazba bila je točno ona vrsta eksperimentalnog free jazza kakvog smo upijali od Petera Brötzmanna i Kena Vandermarka na NO Jazz festivalima.
Nove uzbudljive i odvažne glazbe još ima, valjda će biti i kuratora da nam je otkriju. Godspeed You, Žedno uho i hvala.