Black Lips u Vintage Industrial Baru – Zločesta djeca

I dalje su sposobni isporučiti rokersku energiju koja je zarazna…

Black Lips u Vintage Industrial Baru (Foto: Zvonimir Biljan)

Black Lips su svoj eponimni prvijenac objavili 2003. godine na repu garage rock revivala koji je početkom ovog milenija kratkotrajno zaludio svijet. Svi su tih godina bili ludi za tipovima koji sviraju u bendovima čija imena završavaju na „s“. Black Lipsi su u toj konkurenciji djelovali kao bend kojem u odnosu na najeksponiranije pripadnike vala nedostaje finese i vještine, što nadoknađuju potpunom predanošću rokenrol kaosu i huliganstvu.

No vremena se mijenjaju. U trenutku kad su 2014. Black Lips objavili svoj sedmi studijski album „Underneath the Rainbow“ kojeg je producirao Patrick Carney iz The Black Keys, The White Stripes više nisu postojali, Jack White je prešao s minimalističkog na maksimalistički zvuk koji uključuje i elektroniku, spomenuti The Black Keys su se nakon svoje komercijalno najuspješnije faze radiofoničnih albuma i sami sebi popeli na vrh glave, a Strokes i Hives su životarili uglavnom kao second-tier festivalski headlineri. Spomenuti revival i prateća fama bili su davna prošlost, te je naslovnica spomenutog albuma sa kožnim jaknama, lancima i fontom u stilu 60ih, djelovala prilično demode.

Činilo se da su Black Lips izmamuzali svog konja do kraja. No, što bi rekao Rudy Tomjanovich, nikad ne podcjenjujte srce neprilagođenih divljih pankera. Da taj njihov konj ipak nije poni koji zna samo jedan trik, Black Lips su nagovijestili još sa albumom „Arabia Mountain“ iz 2011. na kojem su pod produkcijskom palicom Marka Ronsona sasvim uspješno skrenuli u neke egzotičnije smjerove. Nakon „Underneath the Rainbow“ su se malo regrupirali i nastavili sa istraživanjem nekih novih puteva na posljednja dva albuma.

Black Lips u Vintage Industrial Baru (Foto: Zvonimir Biljan)

„Satan’s Graffiti or God’s Art?“ iz 2017. kojeg je producirao Sean Lennnon, je revitalizirao njihovu punk-rock energiju dodajući zrno art/alt rocka Velvet Undergrounda. Na posljednjem, dvije godine starom studijskom albumu „Sing in a World That’s Falling Apart“ odlučili su potpuno uroniti u country & western, da bi se ispostavilo da im to najprirodnije leži. Rezultat je jedan od najzabavnijih i najuvjerljivijih albuma u njihovoj diskografiji.

Velike zasluge za recentnu revitalizaciju benda nesumnjivo pripadaju novim članovima, što je bilo vidljivo i na nastupu Black Lipsa u Vintage Industrial Baru u srijedu navečer. Bio je to njihov treći zagrebački, a četvrti ukupno nastup pred hrvatskom publikom. U ranijim inkarnacijama nastupili su 2007. u Galeriji SC i 2014. na primoštenskom SuperUhu, a zadnje predstavljanje kod nas imali su prije tri godine na istom mjestu i u istoj postavi kao i sinoć.

Od originalnih članova u bendu je danas samo dvojac na gitari i basu Cole Alexander i Jared Swilley. Novi članovi nisu tek puki popunjivači postave, već je svatko od njih donio nešto novo u bend. Svih pet članova benda povremeno preuzima ulogu front(wo)mana i glavnog vokala.

Drugi gitarist Jeff Clarke je u svojim dionicama kanalizirao Williea Nelsona, te bih se okladio da je upravo on najzaslužniji za skretanje u country. Bubnjar Oakley Munson sa ogromnom afro frizurom je već sam po sebi atrakcija, a njegovo smireno držanje ritma je ono što kaos ispred njega drži da se ne raspadne, premda je cijelo vrijeme na ivici toga. Ipak, najveća atrakcija je saksofonistica/marakaistica/vokalistica Zumi Rosow, koja je vjerojatno najbolja estrogenska stvar koja se dogodila garage rocku još od Nico, s tim da tamo gdje je potonja bila introvertna, Zumi je ekstrovertna (a obje su podjednake čudakinje). Alexander je sa druge strane zadužen za storyteller pjesme sa duhovitim i prljavim pričama, dok se u dionicama u kojima ulogu frontmena preuzima Swilley bend povampiri u pravo psychobilly čudovište.

Black Lips danas i dalje zvuče kao Black Lips, ali raznolikije i svirački uvjerljivije nego ikad. Kao nevidljiva nit koja spaja The Velvet Underground, Ramones, The Cramps, The Sonics, Williea Nelsona, Boba Dylana¸i The Brian Jonestown Massacre u istovremeno kaotičnu i smislenu cjelinu. Pjesme sa zadnjeg albuma – poput urnebesne „Angola Rodeo“ koja je stvari zagrijala odmah na početku, psihodeličnog countryja „Georgia“, ili Zuminog tour de forcea „Get It On Time“ (obrada „izgubljene“ pjesme Velvet Undergrounda) – funkcioniraju kao ravnopravni highlighti koncerta uz starije pankerske favorite poput „Dirty Hands“ ili „Stranger“.

Premda Cole Alexander još uvijek izvodi trikove sa hvatanjem pljuvačke, koncert Black Lipsa možda više nije toliko divlji kao nekoć, ali daleko od toga da je penzionerski. I dalje su sposobni isporučiti rokersku energiju koja je zarazna. Zato smo ih i dozvali na drugi bis nakon što je već puštena muzika iz razglasa, na kojem su izveli „O Katrina!“.

Možda rocku danas nedostaje malo više klinaca poput onih opisanih u „Bad Kids“. Nekako mi se čini da da su i na bini i u publici danas uglavnom oni koji su u školi i kasnije u životu uvijek bili dobra djeca. Black Lips svakako još uvijek daju protutežu u tu jednadžbu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X