Prosinac je prošlog vikenda pokucao na vrata sa smiješkom na licu i gomilom trikova u rukavu. U prijevodu – za očekivati je gro zanimljivih svirki i drugih evenata koji bi nas trebali grijati dok su temperature vani sve niže i niže. Subota je, šesti dan obrtanja gore spomenutog hladnog protagonista Prosinca, k tome je i petak – a u pulskom Rojcu, točnije – u nedavno renoviranom klubu Kotač – koji je obilježavao svoju drugu godišnjicu postojanja – od smrzavanja su nas čuvali zagrebački bend Šumski i pulski trio Urar.
Kada mi je proteklog tjedna sinulo da u Pulu dolazi Šumski, bend o kojem iz meni nepoznatog razloga u zadnje vrijeme slušam sve više, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da je red da sjednem i čujem o kome, odnosno o čemu je točno riječ. Jedina veza između Šumskog i mene do tog trenutka postojala je u formi letimičnog preslušavanja recentnog albuma „Ostrvo ledenog kita“, koji je svjetlo dana ugledao u listopadu prošle godine. Idućih nekoliko dana rapidno su proletjela uz semi-lepršave afro, knaut, avant pop taktove, i kad se sve zbrojilo i oduzelo shvatio sam da se radi o bendu kojeg nipošto ne smijem propustiti.
Inače sam mišljenja da svaki iole „dobar“ bend uživo mora zvučati isto ili bolje nego na liniji, a sudeći po onome što je Šumski priredio Kotaču, riječ je o itekako dobrom bendu. Osobno sam njihov studijski opus doživio kao neku vrstu „glazbenog sutona“, kao problem koji traži rješenje, tonove koji traže nešto više i melodije koje se žele prezentirati u nekom drugačijem svijetlu. Onoga trenutka kada se sa Šumskog skine produkcijska maska i bend stane na stage, svatko prisutan odlazi u gotovo pa nepovratno stanje izuzetno pozitivnog šoka i nevjerice.
“Ma daj, nemoguće da je ovo naš bend. Vidi, tekstovi na hrvatskom… da ga jebeš, ne mogu bit od nigdje drugdje”, otprilike je tako skakutao moj tok svijesti dok su se dečki znojili i razbijali sve moguće zvučne barijere. Radi se o bendu sa puno staža na sceni iza sebe, a to potvrđuje činjenica da su nastali 1991. godine. Bez obzira na spomenuti radni staž, očigledno je da se bend sve samo ne umorio. Što se publike tiče, dugo nisam prisustvovao tako živahnoj i plesnoj atmosferi na koncertu, a ona je jasan pokazatelj recipročne ljubavi između benda i njegovog lojalnog ljudstva. Šumski se pokazao kao jedini bend koji je razbio famozni „pulski kvadrat“, prostor između publike i benda koji ljude drži na određenoj distanci.
Ulogu supporta zagrebačkim veteranima odigrali su pulski trio Urar. Vođen pod kreativnom palicom Dejana Gotala, bubnjara pulskog punk benda Fakofbolan i nekadašnjeg bubnjara KUD Idijota (koji se za promjenu uhvatio gitare i zauzeo poziciju frontmena), ovaj energični, vedro depresivni tricikl (kojeg uz Gotala čine Aida Dražić za saksofonom i Emil Rojnić za bubnjevima) već neko vrijeme parkira svoj tour bus na parkiralištu lokalne scene, a svakim se sljedećim koncertom sve preciznije ugura u svoj osobni parking spot. Urar je konceptualno sličan Morphineu, kako je bass gitaru u ovom slučaju (jako, jako dobro i vješto!) zamijenio saksofon – no zvučno su dosta snažniji i agresivniji.
U siječnju prošle godine izbacili su album prvijenac “40+”, koji je nedugo nakon rođenja u digitalnom obliku utjelovio i vinil. Žanrovski ih je zaista teško definirati, ali sa sigurnošću se može ustvrditi da je zaista pohvalna tendencija trganja svih mogućih glazbenih okova, a kako ih zasigurno čeka perspektivna budućnost – temelje za nju su postavili savršeno.