‘Snowpiercer’ spada u tzv. ‘soft’ SF. ‘Meku’ vrstu znanstvene fantastike karakterizira to što je (za razliku od ‘tvrdog’ SF-a) manje zainteresirana za tehnološku stranu priče, a više za istraživanje ‘mekih’ znanosti kao što su sociologija, antropologija i psihologija.
Godine 2005. jedan od ponajboljih (nepotrebno je dodati ono „azijskih“) redatelja današnjice Bong Joon-ho je u jednoj striparnici u Seulu naišao na strip „Le Transperceneige“. Strip je toliko zaokupio njegovu pažnju da ga je cijelog pročitao na licu mjesta, te odlučio napraviti film po njemu. Taj film je „Snowpiercer“ iz 2013. s Chrisom Evansom u glavnoj ulozi. Produkciju filma je obilježilo Bongovo nepopustljivo guranje vlastite vizije koja je uključivala građenje složenog seta i korištenje mehaničkih specijalnih efekata umjesto komfora CGI-a, te borba sa Harveyjem Weinsteinom čija kuća je imala prava na film, koji je film htio srezati prije puštanja u kina. Na kraju je bilo po Bongovoj, film nije rezan, no zato je pušten samo u limitirani broj art kina. No, kako je u tim art kinima jako dobro prošao kod kritike, na kraju je ipak dobio širu distribuciju.
Nije teško prepoznati zašto se Bong zaljubio u strip. Riječ je o distopijskoj SF priči čija centralna tema je klasna borba. Teme i način na koji su obrađene uvelike se poklapaju sa njegovim posljednjim filmom „Parazit“ koji je ove godine pokorio Oscare i zauvijek ušao i filmske anale kao prvi film sa neengleskog govornog područja koji je dobio Oscara za najbolji film u glavnoj kategoriji. Snimljena je i serija „Snowpiercer“ s Jennifer Connelly, čije prikazivanje je započelo prošli mjesec. Kritike za nju su zasad podijeljene.
Vratimo se mi na strip od kojeg je sve krenulo. Ovih dana u suradnji izdavačkih kuća Urban Reads i Makondo objavljeno je srpsko izdanje „Snowpiercera“, koje uključuje originalni strip iz 1982. autora Jacquesa Loba i Jean-Marca Rochettea, te dva nastavka iz 1999. i 2000. koje su potpisali Rochette i novi scenarist Benjamin Legrand. Urban Reads i Makondo planiraju uskoro objaviti i četvrti, finalni dio originalne sage originalno objavljen je 2015., kao i lani započeti trodijelni prequel.
Bong Joon-ho je za svoj film napisao novu radnju, no ona se uvelike temelji na radnji originalnog stripa iz 1982. koji je u naknadnim reizdanjima podnaslovljen „Bijeg“ (u srpskom prijevodu „Begunac“). Ako niste s njom upoznati, priča ide ovako. Nakon apokalipse (kojoj nikad nije otkriven uzrok, no mnogi sumnjaju na ljudsko djelovanje, odnosno rat) Zemljom je zavladalo ledeno doba, posvuda su samo snijeg i led, a kompletno preostalo čovječanstvo ukrcalo se u 1001 vagon supervlaka koji kruži po planeti. Podsjeća to na biblijsku priču o Noinoj arci, međutim u ovoj arci nisu svi jednaki. U prednjim, pozlaćenim vagonima je povlaštena elita koja upravlja vlakom, u sredini, u vagonima drugog razreda je pacificirani srednji stalež kojem je pružen određeni komfor, a na začelju, u pretrpanim vagonima, u neljudskim uvjetima živi sirotinja prepuštena sama sebi. Vojska, pod izlikom straha od zaraze od raznih boleština koje potencijalno egzistiraju u nehigijenskim uvjetima stražnjeg dijela vlaka, brani pokušaj bilo kakvog prelaska nekoga iz sirotinjskih vagona u ostatak kompozicije. Čovjek pod imenom Proloff se ipak uspije probiti no biva brzo uhvaćen i stavljen u karantenu gdje mu se pridružuje Adeline Belleau, aktivistica iz udruge koja se zalaže za integraciju populacije iz stražnjih vagona sa ostatkom vlaka. Na iznenađenje svih, Proloff i Adeline bivaju pozvani na sastanak sa vodstvom vlaka.
„Snowpiercer“ spada u tzv. „soft“ SF. „Meku“ vrstu znanstvene fantastike karakterizira to što je (za razliku od „tvrdog“ SF-a) manje zainteresirana za tehnološku stranu priče, a više za istraživanje „mekih“ znanosti kao što su sociologija, antropologija i psihologija. Premda je egzotična premisa o vlaku koji se ne smije zaustaviti u svom kretanju kroz snijeg kako bi čovječanstvo opstalo zasigurno jedan od glavnih razloga zašto je ta priča zaintrigirala i nastavlja intrigirati filmaše i publiku, čitatelji koje zanimaju detaljni odgovori na pitanja kako se kompozicija kreće i održava ostat će bez njih. „Snowpiercer“ je alegorijski SF.
U pogovoru Jean-Pierre Dionnet, jedan od osnivača kultnog strip časopisa Métal Hurlant i prijatelj Jacquesa Loba, navodi kako je Lob inspiraciju za svoju priču pronašao u dijelima pionira u znanstvenom istraživanju prirodnih anomalija Charlesa Forta, te francuskog filozofa Charlesa Fouriera, začetnika utopijskog socijalizma. Lob je također bio inspiriran likom i djelom Roberta Mosesa, „velikog graditelja“ New Yorka iz sredine 20. stoljeća koji je za jedne vizionarska figura koja je donijela progres svjetskoj metropoli, a za druge neetični pohlepni grabežljivac.
„Snowpiercer“ nije tek marksistička fantazija u kojoj potlačeni sa dna moraju svrgnuti tirane sa vrha kako bi svijetom zavladala pravednost. Osim što je prepoznao da vlak može poslužiti kao savršena metafora društvene piramide, Lob je također u poantu priče ugradio vječni civilizacijski paradoks: progres je često u sukobu sa humanošću. Beskrupuloznost i makijavelizam donose napredak, a ljudskost ga koči. U ime napretka čovječanstva moramo žrtvovati humanost, čovjek je u stalnom sukobu s društvom. To je egzistencijalna dilema pred koju je stavljen Proloff nakon što dođe do samog vrha kompozicije, do „svete“ lokomotive i shvati da su i oni za koje je mislio da upravljaju svime tek nebitni epizodisti u široj slici. Mašina će se nastaviti kretati i bez njih, čovječanstvo se mora nastaviti kretati pod svaku cijenu, ono je važnije od pojedinca, no ako se na pojedinca ne obaziremo postaje li to onda čovječanstvo bez čovječnosti?
Kao svaki pravi SF, „Snowpiercer“ je u svojoj službi alegorije društva u kojem živimo zimzelen. Premda napisan prije gotovo 40 godina, u njemu možemo prepoznati mnoge najaktualnije teme današnjice. Osim klasne borbe, tu su prenapučenost, kontrola nataliteta, održivi razvoj, zatupljivanje i eskapizam kroz zabavne sadržaje i virtualnu stvarnost, religijski fanatizam itd. Putnici iz stražnjeg dijela vlaka neodoljivo podsjećaju na migrante koji žele ući u Europu, aktivisti koji pomažu potlačenima pokazuju crtu buržujstva (gorljivo se zalažu za njihova prava, no kad dođu u bliski kontakt s njima prepast će se zaraze), a ispostavit će se da je najopasnija prijetnja opstanku čovječanstva virusna epidemija „naročito zarazne plućne bolesti“(!). Nimalo slučajno, među rukovodećim likovima nema nijedna žena, muškarci su dominantni i redovno se opuštaju u svojim bordelima za razonodu. U jednoj sceni moguće silovanje u tijeku izaziva tek slijeganje ramenima. U društvu koje nakon apokalipse mora funkcionirati po bazičnom ustroju, sustavna mizoginija i patrijarhat se podrazumijevaju.
Nastavci stripa nazvani „Istraživač“ i „Prijelaz“ čine jednu narativnu cjelinu koja sa originalnim stripom ima tek labave veze. Priča je dakle nova i ovaj put nije toliki naglasak na klasnoj borbi, ali Legrandov scenarij prati duh Lobovog originala i istražuje slične teme, te, premda nešto manje suptilno, također na kraju nudi ambivalentnu poantu na tragu one Lobove. Zanimljivo je kako u tim nastavcima u prvi plan iskaču terorizam, teorije zavjere, lažne vijesti i prikrivanje istine od javnosti, te kontrola masa strahom, teme koje su postale centralne teme 21. stoljeća nakon 9/11 događanja koju godinu nakon što su ti stripovi objavljeni. U tom drugom story arcu glavni negativci postaju glavni vojni zapovjednik i vrhovni svećenik koji se protive promjenama, te žele zaštiti elite i postojeće stanje, pa stoga opstruiraju širenje informacije da postoji šansa da je život izvan vlaka moguć. Međutim, opet će se pokazati da istina sama po sebi ne donosi spas, da razotkrivanje laži i rušenje sistema može biti fatalno, te da su stoga oni koji skrivaju istinu možda u pravo kad kažu kako je to za dobrobit civilizacije. Kraj stripa opet stavlja egzistencijalnu dvojbu pred pojedinca, kako onog koji nosi radnju stripa tako i pred čitatelja: je li važnije spasiti civilizaciju, makar ona bila dekadentna i temeljena na laži, ili je potrebno inzistirati na istini po svaku cijenu, makar ona može voditi u propast? Dobar SF mora poticati na propitkivanje.
Bongov film je veliki naglasak stavio na temu napredovanja po društvenoj ljestvici (kojom se pozabavio i u „Parazitu“), gdje se u konačnici oni što su bili na dnu pretvaraju u svoje antagoniste na vrhu jednom kad se do njega uspnu. Poanta je bila da se sistem na taj način, pukim preuzimanjem, ne može nikad zapravo promijeniti, jedini način je da ga se u potpunosti izbaci iz tračnica, no pitanje je što onda slijedi (zato film završava u neizvjesnosti divljine). U stripu ta tema promjene socijalnog statusa nije toliko u prvom planu (premda se pojavljuje u nastavku), a i kraj je drugačiji. Općenito je ton stripa sumorniji od onoga u filmu, kojem je Bong dodao dozu svoje prepoznatljive groteske i satire. Također, u stripu ima manje akcije nego u filmu. Više je ima u nastavcima nego u prvom stripu u kojem kretanje kroz vlak prolazi relativno mirno u razgovoru. Ipak naracija je tečnija u prvom dijelu nego u drugom u kojem se često nepovezano skače iz misli jednog u misli drugog lika. Crtač u svim nastavcima je Jean-Marc Rochette. U drugom i trećem dijelu njegov crtež je apstraktniji u odnosu na realistični stil prvog stripa. Dok likovi i scenografija originala podsjećaju na retro-sovjetski stil, nastavci imaju futuristički look. „Snowpiercer“ je crno-bijeli strip, te obilno korištenje crne boje pomaže kreiranju mračne, tjeskobne atmosfere, naročito u nastavcima koji ostavljaju dojam da su crtani ugljenom. Zanimljivo je korištenje kadriranja i likovnih rješenja koji služe kako nikad ne bi izgubili dojam da se nalazimo u skučenom vlaku (koji se kreće). Obilato se koriste prozorčići od ruba do ruba stranice koji podsjećaju na vagone.
„Snowpiercer“ spada u klasike (ne samo) stripovskog SF-a, u društvo najvećih poput „Eternauta“,„Inkala“ ili „V for Vendetta“. Među SF-ove koji bez obzira koliko su stari, kao da su jučer napisani. Čitajući ga možemo naučiti puno o svijetu u kojem živimo.
(Integral / Urban Reads / Makondo, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
