‘All Visible Objects’ sedamnaesti je po redu Mobyjev album, i iako titula razočarenja godine pripada nekom drugom – Mobyjev najsvježiji izlet nalazi se na drugom mjestu.
Onog trenutka kada prosječni slušatelj naleti na Jona Hopkinsa ili pak Aphex Twina, dolazi do zaključka da Moby više nije tako unikatan. Ako se usudimo na trenutak udaljiti se od samog albuma, nastupa svojevrsni paradoks – Mobyjev glazbeni raspon je očigledno jako širok – stoga je mediokritetska priroda ovog izdanja neočekivana anomalija.
Daleko od toga da se uz „All Visible Objects“ gubi iz vida da se radi o Mobyju, ali čini se da je preširoka lepeza utjecaja dovela do toga da se nakon besmislenog vrćenja ukrug odlučio nakratko zaustaviti na užasu. Na stranu što se nadam kako će idućim albumom vratiti barem mrvicu nekadašnjeg integriteta, ne postoji pora u mom tijelu koja prilikom slušanja ovog, hm, uratka, nije preklinjala da se okrenem nekim boljim vodama i prekinem ovaj katastrofalni plimni val ničega.
Album čini jedanaest pjesama koje se kao trude biti avangardne i uzdići se iznad ostatka autorova opusa, ali je riječ o toliko besramnoj reciklaži već viđenog, u nekim segmentima aktualnog (što je u svijetu top tier elektronike veliki, uzimajući u obzir o kome se radi čak i neoprostiv minus) i sve u svemu prožvakanog da ne vidim validan argument koji bi me natjerao da ovaj album smatram jednakim naspram ostalih šesnaest.
U stilu „pravog“ glazbenog kritičara usudio sam se napraviti dosad neviđeno – pisati o ničemu. Jer to je – u suštini – materija kojom se sada bavimo. Ništa. Nakupina nekakvih muzikalnih dijelova koji inače u Mobyjevim rukama rade čuda, ali sada kao da su radile kontra njegovog nekoć briljantnog umjetničkog uma. Kako odbijam zastupati stav da se radi o katastrofi nastaloj u kontekstu klasičnog „a jebi ga, taj i taj je skrenuo jer nema više ideja“, opravdati ću si trenutno stanje stvari sa činjenicom da Moby jednostavno nije uspio naći dovoljno jaku nit vodilju koju je mogao iskoristiti u svoju korist i izaći sa punopravnim, kvalitetnim i ponajprije smislenim albumom.
Događa se, ali isto tako se događa da se – kao štovatelj nečijeg rada – razočaraš u apsolutni pad kriterija koji je rezultirao u ovako nečemu. Pardon, ničemu.
Ime ga, nažalost, u neku ruku i spašava. Istina je da je to taj isti lik koji se usudio skidati Bad Brainse, a pritom i ubaciti svoj spin na njihov autentični hardcore zvuk, ali to ne umanjuje učinjenu strahotu. I to dolazi od nekoga tko inače uživa u kaotičnosti. Prema tome, nije samo manjak smislenosti – album je komotno mogao izaći u nekoj varijanti jako lošeg mixtapea, ali ako već to odluči poprimiti oblik albuma, onda ga stavljamo pod sasvim drugo povećalo i svijetlo, a k tome se i standardi puno podignu.
Činjenica jest, na moju tugu, da je i taj kaos kojem svjedočimo nečija točka ulaza u Mobyjev nevjerojatno bogat opus. A da se vratim na prvotni point– iako se Jon Hopkins i Aphex Twin ne bi trebali moći stavljati u isti kontekst s Mobyjem – ovim si je albumom osigurao društvo koje mu ne priliči nimalo. Sedamnaesto izdanje je inače sklizak teren, ali kriteriji se moraju držati; kad je u pitanju Moby – može ga spasiti samo osamnaesti album, koji će, nadam se, biti dostojan takvog formata.
Ocjena: 3/10
(Little Idiot, Mute Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
