nothing,nowhere., pravim imenom Joseph Edward Mulherin, svoj je aktualni album posvetio ulozi vodiča kroz tvornicu trauma – što samim konceptom albuma i linearnim narativom, što glazbom i lirikom – i time složio svoj dosad najiskreniji i najautentičniji uradak.
Težišna točka albuma „Trauma Factory“, četvrtog po redu studijskog izleta svestranog kantautora nothing,nowhere., sigurno jest sama izvedba, koja je uspješno popunila skoro sve rupe svog prethodnika „Ruiner“. Očigledno svjedočimo globalnom trenutku u kojem lirika i tekst uopće daleko „vode“ – i naprosto se fokus maknuo sa pokušaja nagomilavanja klasičnih bangera na album i više se okrenuo iskrenosti koju po svojoj poprilično nejasnoj definiciji nalaže emo kao zajednički nazivnik pop punka, trapa i cloud rapa. U svemu tome leži univerzalna poanta o generatoru trauma, što život zapravo i jest, i ovaj album dokumentira prolaženje kroz suočavanje sa čovjekovim višeznačnim mislima, gubitkom, nesigurnostima, nepovjerenjem i svemu onome što na neki način karakterizira pandemijsko vrijeme.
„Pain Place“ shodno njenom imenu govori upravo o tome – mjestu za pohranjivanje vlastite boli uzrokovane monotonošću i depresijom, koja ovdje stoji i nameće se kao logična nuspojava od svega gore navedenog. Iako dobar dio pjesama u Tvornici trauma vadi aranžmanske stranice iz Blink 182 priručnika, „Fake Friend“ i „pretend“ ne samo da namiguju na to, već ih besramno trgaju. „DEATH“ je možda najveći izlet u nepoznato obzirom da dosad nije bilo moguće vidjeti Josepha u blagom stoner/mine izdanju, a zarad toga i rečenica „nasmrt sam se preplašio“ zvuči puno sablasnije i smanjuje očiti edge efekt.
Gostovanja na albumu nema puno, a KennyHoopla je na patetičnoj „blood“ – gdje se pojavljuje sa JUDGEom – uspio postaviti solidan vokalni temelj na koji su se onda ostali mogli nesmetano nadograđivati – i na tom polju je on jedini plus.
„Trauma Factory“ je zapravo stvorio dojam da smo sada napravili puni krug oko novog emo punk vala i sad je nekako jasnije zašto je takva inače opskurna varijacija na izrazito veliku temu najednom postala toliko popularna – a razlog je dosta univerzalan: pandemija. Da se nadovežem na poantu o dominaciji teksta nad instrumentalom; ljudi jednostavno proživljavaju jako puno toga jako brzo, i svi to doživljavamo dosta intenzivno. Zapravo sve ima smisla, a u tom smislu dosad pomalo osrednji glazbenici nalaze priliku za evolvirati, odnosno sazrjeti. Kao što sam Joseph kaže na jedinoj izričitoj ljubavnoj numeri na albumu, „Crave“ – „bio sam tih, ali trebam nešto reći“ – svi imamo nešto za reći, i zato ti tekstovi rezoniraju. Po prvi puta ih se ne mora shvaćati kao jednostavan edgy isfur, već kao realnu misao koja je postala stvarnost.
„Trauma Factory“ svojom brutalno iskrenom izvedbom i lirikom vodi nas kroz životnu tvornicu trauma i straha, ali krajem albuma nudi i izlaz iz nje – i gura taj notion da smo zapravo mi tvorci te iste sablasne tvornice. Poruka je to o žilavosti ljudskog duha koji je po tvorničkim postavkama otporan na gotovo sve: svaku tragediju, svaki udarac i svaku neželjenu promjenu.
Ocjena: 8/10
(Fueled by Ramen, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
