Čudno je vidjeti starca na vrhu ljestvice, a još je čudnije vidjeti ga s ovako smirenim albumom naoko cijepljenim od populističkih pretenzija.
Tom Jones je s navršenih osamdeset godina postao najstarijim čovjekom čiji je album zasjeo na prvo mjesto britanske ljestvice prodavanosti. Posljednji put mu je to uspjelo prije više od dvadeset godina, točnije 1999. albumom “Reload” koji je torpediran do broja jedan uz pomoć brojnih slavnih gostiju, ali i hitova poput sjajne “Sex Bomb”. Nakon toga Sir Tom je odlučio prema zalasku zajahati dostojanstveno i zaredao nekoliko sjajnih ploča poput gospelom natopljene “Praise & Blame” (2009.) i njezine vrlo dobre nasljednice “Spirit in the Room” objavljene tri godine kasnije. Ovi su albumi bili uspješni, ali s njima Jones nije uspio postići ono što mu je uspjelo prošlog tjedna s novim naslovom, četrdeset i prvim u njegovom katalogu, a to je dosezanje magičnog broja jedan.
Činjenica da je upravo “Surrounded by Time” postigao taj uspjeh prilično iznenađuje. Ne zato što bi u pitanju bio slabiji album od onih koji su mu prethodili, već više zato što je riječ o ploči nastaloj prema istom receptu, uglavnom sastavljenoj od obrada pjesama čije izvorne verzije njihova publika možda i nije čula, otpjevanih glasom pjevača koji brojna desetljeća iza njegovih leđa nisu gotovo ni okrhnula. Nema na tom albumu nikakvih hit singlova koji bi radijske postaje puštale kao neke od njegovih starih uspješnica, dapače, kao najava je puštena preko šest minuta dugačka meditacija o televiziji koju Jones recitira preko rifa kao preuzetog iz kajdanke Radioheada. Riječ je o pjesmi “Talking Reality Television Blues” kojoj smo ranije posvetili već cijeli članak, pa neću opet mnogo duljiti o njoj.
Na drugim mjestima Jones je još smireniji. Nalazimo ga zamišljenog dok kontemplira o prolaznosti života na “I’m Growing Old” Bobbyja Colea ili plovi u sumrak grleno pjevajući naslovnu baladu sa slavnog albuma The Waterboysa “This Is the Sea”. Vratit će nas u šezdesete engleskim prepjevom sjajne šansone Michela Legranda “The Windmills of Your Mind” i u sedamdesete sa solidnim čitanjem Dylanove “One More Cup of Coffee” ili mnogo manje solidnim “Pop Star” Cata Stevensa. No, nisu mu samo dani zlatne prošlosti na pameti, pa će se tako među tucet pjesama naći i mjesto za “I Won’t Lie” koju skida s prvijenca Michaela Kiwanuke iz 2012. godine.
Na ploči postoji nekoliko točaka na kojima se pretjerano minimalističkim aranžmanima iznova dopušta Jonesovom glasu da potpuno preuzme središte pozornosti, kao što je slučaj na samom početku s “I Won’t Crumble with You If You Fall” aktivistice Bernice Johnson Reagon ili u posljednjoj četvrtini na “Ol’ Mother Earth” swamp gitarističke legende Tony Joea Whitea. No, najbolji su trenuci oni koji su nastali prema istom principu kao singl “Talking Reality Television Blues”, atmosferični komadi bluesa poput biblijske “Samson and Delilah” ili odlične završne “Lazarus Man” koja unatoč gotovo desetominutnom trajanju ni na tren ne postaje zamorna, već vas sve dublje uvlači u svoje specifično ozračje.
Čudno je vidjeti starca na vrhu ljestvice, a još je čudnije vidjeti ga s ovako smirenim albumom naoko cijepljenim od populističkih pretenzija. Sličnome smo svjedočili početkom godine kada je čelnu poziciju dohvatio Barry Gibb, ali on je na “Greenfields” barem pjevao najveće hitove svoje karijere. “Surrounded by Time” svakako zaslužuje pozornost koja mu je nekom čarolijom pružena, premda možda i nije Jonesovo najbolje ostvarenje u posljednjih dvadeset godina. Stari Tom zaslužio je ovaj pogled s vrha, a nadamo se da mu nije i posljednji u karijeri.
Ocjena: 7/10
(EMI, 2021.)