‘Talking Reality Television Blues’ – Tom Jones, Todd Snider i povijest televizije kao kronika društvene degradacije

Jonesova obrada Sniderove pjesme zaključuje put od farse do tragedije koja će kulminirati početkom ove godine u hodnicima Kapitola.

Tom Jones “Talking Reality Television Blues” (foto: Screenshot)

Kad sam prije tri i pol godine pred njegov koncert u pulskom amfiteatru intervjuirao Toma Jonesa, dvije stvari o kojima nije htio razgovarati bile su žene i politika. Pretpostavio sam da je pravilo neulaženja u teme kao što su Brexit i Donald Trump donio jer nije želio otuđiti dio svoje publike iznašajući vlastite stavove, pa stoga kao nemalo iznenađenje dolazi vijest da je svoj nadolazeći album “Surrounded by Time”, prvi u šest godina nakon svog posljednjeg izdanja “Long Lost Suitcase” odlučio najaviti obradom izrazito političke pjesme američkog kantautora Todda SnideraTalking Reality Television Blues” koju je ovaj objavio prije dvije godine na svojoj ploči “Cash Cabin Sessions, Vol. 3”.

Talking blues je oblik folk pjesme koji postoji već gotovo stotinu godina, a u kojem izvođač preko ponavljajuće gitarske linije od tri akorda rimuje parove stihova, a nakon toga nastavlja govoriti dodatni duhoviti stih koji nije u ritmu i rimi prethodnih, što Snider u svojoj pjesmi i objašnjava u metastrofi: “Rhyme a line or two and then/ You don’t ever have to rhyme again/I can say whatever I want to now…You know, within reason.” Autorstvo ovog stila pripisuje se Christopheru Allenu Bouchillonu koji se u dvadesetim godinama prošlog stoljeća predstavljao kao “The Talking Comedian of the South”, a najveći majstori bili su Woody Guthrie i Bob Dylan. Snider se referira na obojicu već u svom prvom stihu o “čudnom svijetu koji nas je snašao” posuđujući tu frazu iz “Song to Woody“, pjesme koju je Dylan na svom prvom albumu napisao za Guthrieja.

Snider u svojoj pjesmi prepričava degradaciju društva kroz povijest televizije koristeći se dvjema ponavljajućim slikama. Prva od njih je Mjesec, pa tako pri pojavi televizora ljudi gledaju čovjeka kako hoda površinom Zemljina satelita. Zatim pojavom kablovske televizije na MTV-ju gledaju Michaela Jacksona kako pleše svoj moonwalk, da bi se u eksploziji reality televizije pojavila emisija “The Apprentice” koju vodi začešljani starac koji nam je “prodao Mjesec”, što je američki eufemizam koji, drugim riječima,  znači da nas je “namagarčio”.

Druga nit koja se provlači kroz pjesmu dolazi u završnim stihovima svake strofe i savršeno prati razvoj medija. Prva faza završava s “video killed the radio star“, kao što su to utvrdili The Buggles 1980. godine. Druga je postaja “reality killed the video star”, što je ujedno i naslov albuma Robbieja Williamsa iz 2009. godina. Završna točka je “reality killed by a reality star”, a odnosi se na stvarnost koju je ubila administracija Donalda Trumpa stvaranjem paralelne (ne)realnosti temeljene na tzv. “alternativnim činjenicama”.

Dok je pjesma u Sniderovoj verziji bila predstavljena kao farsa unutar istih melodijskih okvira u kojima su djelovali i Woody i Bob, u Jonesovoj izvedbi čije je trajanje i više nego udvostručeno, a čitana je ozbiljnim glasom preko mračnijeg gitarskog rifa, unatoč šaljivosti teksta ona više djeluje kao pravi blues nego kao talking blues. Možda se još prije dvije godine u doba Sniderove verzije ostavštinu Donalda Trumpa moglo i tretirati kao farsu, no desetak dana nakon što je krv prolivena u Kapitolu, tumačenje se može doživjeti samo kao suprotnost onog slavnog marksističkog obrata, pa se ono što je moglo biti farsom sada pokazuje isključivo kao tragedija.

Album Toma Jonesa “Surrounded by Time” izlazi 23. travnja, producirali su ga Ethan Johns i Mark Woodward, a osim najavnog singla na njemu će se naći i obrade pjesama izvođača kao što su Cat Stevens, Michael Kiwanuka i, naravno, Bob Dylan od kojega će posuditi “One More Cup of Coffee”. Kvaliteta izvedbe “Talking Reality Television Blues” pomalo je neočekivao lansirala ovu ploču prema vrhu popisa najiščekivanjih izdanja ovog proljeća.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X