Danski punk outfit Iceage vraća se sa svojim petim albumom ‘Seek Shelter’. Gotovo ni u čemu bolji od prethodnika ‘Beyondless’ iz 2018., kroz ovaj se album provlači osjećaj blage nedosljednosti, i stječe se dojam kao da neka jasna vizija jednostavno fali.
Obzirom na svoje sitne godine nisam imao prilike u realnom vremenu čuti štošta od velike važnosti, osobito kad su bitni ili pak manje bitni, ali svejedno uvrnuti, čak blago avangardni albumi u pitanju. Ipak, kad je 2014. godine Matador Records objavio “Plowing Into the Field of Love”, treći album danskog benda Iceage, teško se bilo oduprijeti grandioznim hookovima i suptilnim, naslaganim teksturama melankolije.
Bend se iskazao – kao što to i mora činiti ukoliko je željan konkretne evolucije – u izrazito pozitivnom svjetlu, uglavnom svakim albumom sve manje mareći za uobičajene konvencije nametnutih okvira pop forme, što je uvjetovalo i eksponencijalni porast u kvaliteti.
To je ostalo tako sve do najrecentnijeg, “Seek Shelter”, koji uglavnom nalikuje malo više konceptualnom mixtapeu, a ne kompletnom albumu s glavom i repom. Pod rizikom da zvučim kao boomer u povojima – stojim iza tvrdnje da generalno rock albumima danas fali koncepta – i taj trend se nastavlja. Lirični sadržaj ne pati od tolikog manjka konzistencije; usprkos tomu, glazbeno svjedočimo padu.
Slušajući „Seek Shelter“ u komadu, ne može se izgubiti iz vida da je on antiteza samome sebi. U nekom bazičnom smislu traženje zaklona podrazumijeva sigurnost – a ovdje ima toliko nesigurne, nejasne kakofonije – pa se gubi dojam čvrsta krova u strukturi samih pjesama. Atmosferski, album podsjeća na „Lights Begin to Dance“, škotskog emo indie outfita Cavalcades – i iako je screamo element izostavljen – zajednički nazivnik povezan je u gore spomenutoj kakofoniji.
Odšetao sam od ovog albuma uistinu ne znajući kako interpretirati većinu materijala. Na momente se činilo kao da Danci pokušavaju naći razrješenje jačini i preći u potpunu melankoliju, međutim jako brzo bi se vratili i opet okrenuli na jačinu. Taj element je, naravno, njihov staple, i u kontekstu cijele dosadašnje diskografije to ima dovoljno smisla za prolaz. No ipak, bez obzira na to – u ovom trenutku, kada su Iceage dovoljno zaboli u svoju kreativnu energiju i upoznati su sa svojim mogućnostima, čovjek očekuje neku (kakvu god) malo izraženiju eksperimentalnu notu.
Iceage je, zapravo, ovim albumom ponudio samo nastavak „Beyondlessu“, a ne odgovor na njega – što je bila praksa dosadašnjih albuma, koliko god bili obojani sitnim, manje vidljivim manama. Krećući se po svojevrsnoj krivulji, „Seek Shelter“ traži skrovište od motiva koje sam sebi zacrta, i time kao da ih simultano ispušta iz vida, ne daje im prostora da prodišu i u tom procesu ikakva šira slika – iliti vizija – postaje strana.
Ocjena: 6/10
(Mexican Summer, 2021.)