Nakon što se originalna, prva postava nu-metal outfita Limp Bizkit ponovno okupila 2009. godine povratkom gitarista Wes Borlanda, pričalo se da bi uskoro mogao izaći nastavak povratničkog albuma ‘Gold Cobra’ iz 2011. Međutim, nastavak smo prvi put mogli čuti 12 godina nakon prethodnika, i ‘Still Sucks’ nije zadovoljio.
Krajem srpnja ove godine izašao je HBO dokumentarac “Woodstock 99: Peace, Love, and Rage” redatelja Garreta Pricea. Film se u nekoliko navrata uhvati bizarnog nastupa Limp Bizkita na Woodstocku te 1999. godine, uglavnom s tezom da je Fred Durst – frontmen i “vidljiva” osoba benda – svojom arogancijom i bezobzirnom željom da digne publiku na noge pridonio jezovitom kaosu koji je obilježio to izdanje festivala.
Kolege, među kojima je i Jonathan Davis, frontmen benda Korn, nisu imale lijepih riječi za bacati kad je u pitanju to izdanje Dursta. Sve je to s razlogom, naravno; scena je zaista intenzivna i Woodstock, koji se izgradio na (očigledno lažnoj) ideji o jednakosti i ljubavi, nije trebao zaraditi takav ogroman ožiljak posred čela. Nezrelo je za povijesne nerede kriviti samo Dursta poimence, ali njegovi komentari koji su uslijedili nakon izlaska filma (“Ne žalim za ničime kad je u pitanju ’99!”) govore nam kako infantilni “jebite se” impuls njegovo biće ne planira napustiti. Ne bih htio trošiti puno riječi na dokumentarac – ovo sam postavio konteksta radi, čisto za uvid u mindset s kojim sam uzeo slušati album.
“Still Sucks” je grozan album. Na prvi pogled čujemo pola sata ničega. Najveći fanovi benda, ti isti dezorijentirani, apolitični čupavci puni testosterona koji se s radošću u srcu prisjećaju Woodstocka očekivali su album pun bangera, nalik na “Significant Other”, drugi po redu, onaj koji je i proslavio bend. To nisu dobili. Dobili su poprilično jednoličnu ploču koja silno želi eksperimentirati, ali pogađa sve krive rupe – a ono najgore – zatvara Wes Borlanda u ladice u kojima ne može zablistati.
Svega dva Bizkit bangera, u kombinaciji s užasnim nodovima na House of Pain i odvratne akustične indie balade a la Staind rezultirali su u povratku koji je definitivno označio kraj nečega što je odavno trebalo završiti. Ispoštovati House of Pain ima donekle smisla, obzirom na angažman DJ Lethala, no svi drugi izleti su nepotrebni, i ono bitnije – loše odrađeni, i konceptualno i izvedbeno.
Nekome možda može biti simpatično koliko je ovo izdanje Limp Bizkita samosvjesno vlastitih godina i statusa u kakvoj široj slici rock miljea, mene je to u startu odbilo. U takvim je naumima jako teško pronaći mjeru, što se na ovom albumu i pokazalo. Kako je cijeli narativ albuma izgrađen na grljenju dad rocka – album je ispao sve samo ne interesantan.
Ne postoji dio ovog benda koji stoji na nogama, ako izostavimo Borlanda koji svojim solo projektima pokazuje koliko je širi od bendova i veći od hypea. Stoga, ovakvi albumi ispadaju kao tužni pokušaji prizivanja prošlosti koju neki drže idiličnom. U slučaju ovih plitkih aproprijatora, granica idile prijeđena je odavna – došli smo do meme paketa koji jednostavno nema smisla.
Recimo samo da je naziv albuma i više nego prikladan. Still Sucks.
Ocjena: 4/10
(Suretone, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
