U subotu su se održale dvije manifestacije na kojima je nastupio velik broj glazbenih izvođača. Bila je to jedinstvena prilika za traženje odgovora na pitanje iz naslova.
Čovjek ponekad ode na neki festival gdje u najboljem slučaju odgleda sedam do osam koncerata, misli da je vidio mnogo i bude mu dovoljno žive svirke za dogledno vrijeme. Nadahnut naslovima dviju knjiga njemačkog filozofa Rudigera Safranskog “Koliko istine čovjeku treba” i “Koliko globalizacije čovjek može podnijeti” odlučio sam postaviti sebi ista pitanja vezana za koncertne aktivnosti.
Još uvijek, doduše, nisam našao pravi način za iznalaženje odgovora na prvo od pitanja, koliko koncerata nam treba, no koliko ih mogu podnijeti činilo se realno izmjerljivim. Potrebna je bilo samo volja za postavljanje svog psihofizičkog entiteta u ekstremne situacije i dan koji pruža uvjete za takvo što, naime dan u kojem se neprestano svira.
Cash & Carry na Jabukovcu
I svane tako subota, sunčana i ugodna, idealna da se na obroncima Jabukovca održi manifestacija Cash & Carry, dan otvorenih vrata umjetnosti. Riječ je o projektu koji se odvija svake godine (ovo je bilo 17. izdanje), a na kojemu studenti Akademije likovnih umjetnosti izlažu svoje radove koje posjetitelji mogu kupiti po pristupačnim cijenama. Sve to praćeno je doista bogatim popratnim programom radionicama, zabavnim aktivnostima i cjelodnevnim koncertnim aktivnostima različitih izvođača s alternativne scene. Ovogodišnji program brojio je čak sedamnaest bendova, odlična polazišna točka za pokušaj odgovora na egzistencijalno pitanje koje smo postavili.
Dan je otvorila varaždinska kantautorica Tena Rak, publici još uvijek najpoznatija kao dio bivše pop punk atrakcije Vlasta Popić, a koja sad nastupa sa svojim solo projektom ŠećeЯ naoružana ukuleleom i s nešto malo efekata. Rak je svojom gorko-slatkom poetikom začinila prijepodne, ali i dala neobičan ton svemu što će uslijediti, kolopletu amaterizma i profesionalizma, iznenađenja i razočaranja, cjelodnevnom vrtuljku uspona i padova.
Prvi pad smo doživjeli kad je nakon iskusne ŠećeЯ uslijedio duo Empe2, u kojem uz očito kompetentnog gitarista Petra Deverića pjeva Ema Kurtović. U autorskim pjesmama dvojac pokazuje određene naznake kakvog-takvog potencijala, ali taj pozitivan dojam kvari kad se gažerski prihvati obrada prožvakanog materijala. Doista, kome se još sluša “Black Magic Woman” na akustari 2022. godine?
Kad se čovjek bavi traženjem odgovora na egzistencijalna pitanja, to se može odraditi samo na gonzo način. Recimo to ovako, u ovom tekstu se nećemo toliko oslanjati na svaki od koncerata koje sam u subotu pogledao, ovo nisu koncertni reporti u klasičnom smislu, pa neću potrošiti više od rečenice ili dvije na svaki od nastupa. Ovdje doslovno tražimo odgovor u jednom broju, sve ostalo je čista ilustracija. Nadalje, kad se stvari rade na gonzo način, onda je jasno da se ne rade olovkom i papirom, već sa što više opijata i što manje pameti, pa uzmite u obzir da su ovo riječi čovjeka koji se vodio tom tezom. Štoviše, uskoro nakon prethodno opisanog trenutka ispraznila mi se baterija na mobitelu i više nemam pristup internetu, odsječen od bilo kakvih saznanja o izvođačima i sadržaju a koja nisam prethodno imao. Sve što pišem iz iščašenog je sjećanja, pa možda pogriješim u redoslijedu i dojmu, ali za to se ni ne mislim ispričavati.
Vraćamo se na jabukovačku livadu na kojoj se vrtuljak nastavlja još jednim usponom kada Ognjen Bašić izlazi sa svojom gitarom i predstavlja nam svoj kantautorski projekt Čudnoređe, vjerojatno jedinstven primjerak acta u kojem neki glazbenik kombinira utjecaje šansonjerske tradicije Ibrice Jusića i inih s britkošću i duhovitošću pankerske estetike.
Nakon njega izašli su Mrave brojim, prvi punokrvni bend tog dana. Ovaj riječki sastav odjeven u narančaste kombinezone i s rekvizitima poput kartonskih okvira u obliku televizora s kojima je nastupao vizualno je djelovao kao da želi biti Dubioza kolektiv iako im je glazbeni i lirski smisao mnogo istančaniji i u skladu s tradicijom kantautora novoga vala od Rundeka do Gileta, premda bih ih na mapu ovdašnje pop glazbe najpribližnije postavio uz rame Letu Štuke. Čak su se drznuli obraditi i Električni orgazam (“Nebo” ako dobro pamtim), i tu sam opet polako počeo gubiti zainteresiranost za njihov nastup. Opći dojam: podijeljen.
Ako me nešto tijekom dana doista zabezeknulo, morao bih reći da je to bio nastup benda Kosan. Ja, dakle, unatoč ovom poslu kojim se bavim, nisam prethodno čuo i zapamtio njihovo ime, ali nakon što sam vidio njihov koncert siguran sam da imaju potencijal postati jednom od vodećih klupskih atrakcija na ovom području. I dalje ne znam reći ništa pametno, osim da su rokali bolesne ritmove, puhali u didžeridue i plesali predvođeni energičnim frontmenom čije melodije vokala su često i bez apologije rezale kroz područje narodnjaka i da je čak i to djelovalo kao dobra spika.
Vožnja vrtuljkom se nastavlja nastupom Martina Ladike za kojeg mi se također čini da sam s njegovim radom bio prethodno neupoznat, no njegov je koncert stigao okupan brojnim preporukama od ekipe s kojom sam ga dočekao. Stoga nisam mogao sakriti svoje razočaranje sveopćim dojmom izvještačenosti njegovog programa, djelovao mi je potpuno neautentično i isprazno. Siguran sam da je sjajan lik kao što su mi ga opisali, ali od mene je dobio palac dolje.
Čovjeku ne treba više od šest koncerata, a ne može ih podnijeti više od šesnaest.
Sljedeći nastup bio je onaj benda koji nema ime. U program bijaše upisan kao Folk/Punk/Gypsy/Cabaret, a iako sam sklon svim stilovima iz tog opisa, imam fundamentalni problem s činjenicom da se prije nastupa nekoliko ljudi iz benda nije bilo sposobno odlučiti za ime pod kojim će nastupiti. Da, njihov je koncert popraćen nekakvom aktivnošću u kojemu će im publika odabrati ime, ali sve mi je to djelovalo lažno i blesavo, pa sam odlučio vrijeme njihovog nastupa iskoristiti da nešto pojedem i spustim se do grada po još novca prije nego se vratim na sljedeći nastup.
Dogodilo se tako da su kolateralne žrtve ovog mog postupka ispali i Lovci na Jelene koji su nastupili nakon njih, a vjerujem da tog nisam bio ni svjestan sve do pisanja ovog teksta. Ruku na srce u toj fazi bio sam sve manje toga svjestan. Možda je u ovom trenutku došlo i do određenog zamora i tu bi onda mogli podvući prvu crtu i odgovoriti na pitanje koliko nam koncerata treba. Ne više od šest, nakon toga prelazimo u fazu overkilla.
Iako ću do kraja večeri čuti još mnogo izvrsnih izvođača, ono što je slijedilo na Jabukovcu nije me se uopće dojmilo. Bend Šuš zvučao je kao bilo koji bend na bilo kojoj probi u bilo kojoj zagrebačkoj garaži, a probe bendova nisu nešto što me posebno veseli slušati. Za razliku od njih pankeri Abergaz predvođeni Sonjom “Njecom” Hranjec zvučali su kao da probu nikad nisu imali, već i kao da za koncept probe nikad nisu čuli, no kad furaš punk ispravno i do kraja, takve stvari uopće ne predstavljaju problem na koncertu. Poslije njih su i pijani singalongovi Biciklića zvučali kao operne arije, ali vaš reporter podliježe prvim znakovima umora i njihov nastup prati iz horizontale skupljajući sva preostala zrnca energije za ono što će uslijediti, a što započinje još jednim spuštanjem s brda i kretanjem u smjeru Medike, gdje se spremala jedna druga vrsta fešte.
Nasilno u Medici
###, zovite ih dr-dr-dr, zovite ih Tarabe, zovite ih kako hoćete, ali skinite im kapu zbog onoga što su napravili u subotu. Dogodi se često da neki bend održi promociju svog albuma i pozove predgrupu ili dvije, no ### su organizirali cijeli prokleti festivalski program sa čak devet (!) izvođača čiji su nastupi raspoređeni po raznim prostorima kompleksa, a sve to pod zvučnim nazivom svoje prve ploče, “Nasilno”.
Ovaj program počeo je u večernjim satima finim plesnim setom koji je na prostoru terase održao elektronički duo Sataraxz, dobrodošao kombo članica alternativnog sastava Žen usmjeren na klubski glazbeni đir. Nakon njih je glavu pozornicu u Attacku zauzela Nina Romić koja se pokazala kao najneočekivanije ime u lajnapu jer u njoj doista nema ništa “nasilno”, ekstremno, bučno ni agresivno. Ipak njezin nastup, okićen lišćem i u pratnji kontrabasistice, možda je djelovao kao sloj nekog čudnog melema kojim tijelo obložimo prije nego uslijedi rana. A znali smo da će rane biti ako sviraju ###, ali i neki drugi od najavljenih gostiju.
A bilo je i nenajavljenih gostiju. Riječ je o garažnom outfitu The Hahas and the Blablas koji su svoj nastup odradili ni više ni manje nego u sanitatnom čvoru kluba. Taj potez osmišljen je kao homage domaćinima koji su prije određenog broja godina (pamćenje me ne služi) također gerilski odradili gig u tom istom WC-u. Zbog fizičke ograničenosti prostora njihov nastup nisam vidio, ali čuo sam ga dovoljno dobro i dopao mi se melodični garage punk koji me na trenutke podsjećao na Oblivianse, premda iskreno: tko zna koliko je zvuk koji je dopirao do mene na kraju zahoda imao veze s onime koji je realno odsviran na drugom kraju?
Sljedeći koncert bio je onaj Nemečeka koji nas je ponovno vratio na glavni floor u Attacku. O ovom bendu sam nedavno opširnije pisao pokrivajući njihovu vlastitu promociju albuma “Prokletije” koja se održala u Močvari, pa ću reći samo da su ovdje odradili skraćenu verziju tog seta i u manje dobrim uvjetima po pitanju zvuka i svjetla, ali to ih nije priječilo da budu jedan od najboljih izvođača cijele večeri.
Zatim je uslijedila prva selidba u prostor Mikra koji se potpuno prepunio dočekujući Živu, novi alias Lucije iz Punčki i ovdje se približavamo točki kad zbilja možemo reći da sam dosegao razinu količine koncerata koju mogu podnijeti. Ne zato što sam umoran ili mi se ne sviđa to što slušam, već dolazim do faze u kojoj više svoje dojmove ne mogu uokviriti u smislenu cjelinu koju bih vam mogao prenijeti na zadovoljavajući način.
Unatoč tome, nisam mogao otići prije nego pogledam nastup domaćina koji je Attack ponovno utopio u slojeve impresivne masne buke predstavljajući uživo materijal iz doista dugoočekivanog studijskog prvijenca u dužoj formi. Poslije njih doista nisam imao kapacitet poslušati što su pripremili Neon Lies i DDR čiji su nastupi također bili dogovarani. Živa muzika u tom trenutku u mene više nije ulazila. Ali nemoj, dragi čitaoče, pomisliti da je tvoj gonzo reporter zbog toga otišao kući u krevet ili pohrlio pisati ovaj tekst. Dočekao je on još i fajrunt u Vintageu i posjetio neke aftere i nije se vratio prije sljedećeg poslijepodneva. Ali čini se da je, na koncu slomljen i razbarušen došao do svog odgovora. Čovjek ne može podnijeti više od šesnaest koncerata u jednom danu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
