‘Bolje mi je nego hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji protiv Austrije’ je jedna od misli koja se motala po glavi tijekom projekcije filma +Berlin – simfonija velegrada’ za koju je kvartet Chui podario muziku. Očekivao sam laganu pobjedu Modrića i ekipe, tako da bi ova konstatacija u tom kontekstu značila nešto drugo.
Šok i nevjerica uslijed loših sportskih vijesti nije pokvarila odličan dojam koji su ostavili Toni Starešinić, Konrad Lovrenčić, Vojkan Jocić i Ivan Levačić, okupljeni oko imena Chui. Naravno, uz onakvu igru hrvatske nogometne reprezentacije ne bi bilo teško biti bolji od uvijek neugodne Austrije. Chui je pak svoju bitku s uvijek neugodnom kišom, koja je tijekom večeri zamalo stala, a zamalo i ne, uspješno dobio, jer, kako kaže natječaj Ministarstva kulture u sklopu kojeg su osigurana financijska sredstva pomoći u ublažavanju posljedica pandemijske koncertne suše – svirati se mora.
Koncertom na Ljetnoj pozornici kina Tuškanac sastav Chui je htio obilježiti svojih prvih deset godina postojanja, u kojih se šćućurilo 6 albuma, razne suradnje i priznanja. Nije loše za sastav koji je svoju priču počeo neobaveznim sviruckanjem članova koji su čekali da im se na probi priključi ostatak ekipe. Toni, Vojkan, Konrad i Ivan sjajno sviraju eksperimentalnu, ali pristupačnu i vrlo jasno smišljenu muziku s glavom i repom koja velik dio svojih korijena ima u jazz rocku, kraut rocku i elektronici.
Ovaj koncert na Ljetnoj terasi kina Tuškanac bio je prezentacija muzike s projekcijom nijemog dokumentarca “Berlin – simfonija velegrada” redatelja Waltera Ruttmanna iz 1927. Chuijevci su muziku uz ovaj film premijerno izveli sada već davne i potpuno drugačije 2019. godine, povodom otvorenja Berlinale Specijala u kinu Tuškanac.
Reakcije su bile više nego pozitivne, pa je dotična muzika završila na recentnom albumu “Zagreb – Berlin”. Topla, čeznutljiva i krhka muzička potka Chuijevaca u filmu vrsno balansira urbanoj neurozi s iščekivanjima što donosi budućnost. Velika snaga grupe je u tome što zvuče kao da mogu odsvirati bilo što eksperimentalno – to će opet naći svoj put da bude pristupačno, da se uvuče u uši i zadrži tamo. Kompletan ambijent je zbog kiše bio daleko od idealne konfiguracije za koncert, ali opći dojam je bio – jednom u životu.
Ni Chuijevcima nije bilo svejedno, no možda je baš ta neizvjesnost zbog vremenskih uvjeta dala završnu oštricu njihovim izvedbama, tako da – bila bi šteta da se nastup odgodio. Prije koncerta sam očekivao “za bis” ili specijalni dodatak “Kalelargu” kao posvetu Kreši Ćosiću, njegovim danima u Ciboni, i obližnjem legendarnom košarkaškom igralištu, no očekivao sam svašta (vidi početak teksta). I ovako je bilo izvrsno.
Izvedbe članova grupe su toliko konstantno dobre da bi veća vijest bila loše odsviran koncert, ali, eto, u nedostatku toga, i ovaj izvještaj će valjda poslužiti svrsi.