Podnaslovljena ‘Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića’ ova knjiga jest upravo to, ali i više od toga.
Mnoge su knjige autori na ovim prostorima napisali o glazbenicima istih tih prostora i čovjeku bi vjerojatno trebalo više od jednog života da ih sve pročita, ali odlažući netom pročitan primjerak “Panonskog admirala” srpskog novinara i publicista Ivana Ivačkovića, čak će i revni čitatelj glazbenih biografija vjerojatno pomisliti kako su rijetki od tih naslova bili toliko uspješno izvedeni poput ovog “emocionalnog vodiča kroz diskografiju Đorđa Balaševića“, kako stoji u podnaslovu ovog izdanja Naklade Ljevak.
“Admiral”, dakle, nije Đoletova biografija, iako od određene faktografije vezane za životni put autora o kojemu piše Ivačković ne može, ne treba, ni ne želi pobjeći. Ona jest upravo vodič kroz diskografiju, ali je i više od toga. Ona je kronika teških vremena i njihovih političkih turbulencija koji su jednu državu doveli do krvavoga kraha. Usto je i, naravno, priča o umjetničkom sazrijevanju jednog od najvećih pjesnika te države, čovjeka koji je u vrijeme njezinog odumiranja postao svojevrsnom maskotom bratstva i jedinstva, velikim pomiriteljem naroda i narodnosti.
Ispričana kroz niz povećih eseja od kojih je svaki vezan za jedan od Balaševićevih albuma, ova knjiga jednako je uspješna na području glazbene kritike koliko i u emocionalnom prikazu života i vremena neporecivo velikog umjetnika i čovjeka. Ivačković je prije toga napisao mnoge knjige o različitim glazbenicima uključujući Bajagu, Štulića pa čak i Rolling Stonese, ali o Balaševiću piše s posebnom dozom emocije. Na uvodnim stranicama, opisujući bol cijele jedne bivše nacije nakon objave vijesti o Đoletovoj smrti i njezinu ujedinjenost u izražavanju tuge i jedinstva u različitim gradovima, postaje jasno da se autor neće libiti da katkad sklizne i u patetiku, ali to je ista ona fino izvedena patetika po kojoj su Balaševićeve pjesme postale slavne i zbog koje su toliko voljene. Bez tog sentimenta teško da bi imalo i smisla pisati o njemu.
Nekim pjesmama posvećena je posebna doza pozornosti u knjizi, a jedna od njih je i “Računajte na nas” koja će zaživjeti vlastitim životom, pa čak i unatoč iskrenom izvorištu postati i problematičnim poglavljem karijere novosadskog kantautora. Zanimljivo je pratiti i razvoj Đorđetove kako političke misli, tako i pjesničkog umijeća kroz trolist pjesama o Titu kojemu je ona prva točka nakon koje će uslijediti još i “Triput sam video Tita” i veličanstvena “Requiem” s albuma “Panta Rhei” objavljenog 1988. pred sam početak općeg rasula u koji je naglo tonula Jugoslavija. Jednako je bitna i “Ne lomite mi bagrenje” čije političke konotacije Ivačković izlaže precizno i jasno, objašnjavajući slojevite osjećaje koje je, prema njegovom mišljenju, čine jednom od Balaševićevih ključnih remek-djela.
“Panonski admiral” pitko je i čitko djelo koje jednako uspješno može služiti kao vodič za početnike kroz Đoletovu kompleksnu karijeru kao i putovanje kroz “dragu kupusaru uspomena” za sve one koji svaki od spomenutih albuma znaju napamet. U sjećanju na barda čija im je glazba obilježila živote i čovjeka koji je nepokolebljivim moralnim stavom prkosio krvožednim vlastima i koji je dobar dio života posvetio pomirenju i stvaranju puta za neke nove svjetove, kod nekih će ova knjiga nedvojbeno izmamiti i pokoju suzu. No, kako bi rekao Đole: “Baš čudnog sveta ima, tako se lako rasplaču.”
(Naklada Ljevak, 311 stranica, tvrdi uvez s ovitkom, lipanj 2022.)