Muse ‘Will Of The People’ i Panic! At The Disco ‘Viva Las Vengeance’ – staro je novo novo

Preslušavanjem novih albuma grupe Muse i projekta Panic! At The Disco pjevača Brendona Urieja stječe se dojam da je imperativ ovosezonske glazbene mode pogled u retvorizor na glam i sympho rock, posebice na grupu Queen.

Muse ‘Will Of The People’ i Panic! At The Disco ‘Viva Las Vengeance’

Matt Bellamy iz grupe Muse i Brendon Urie iz Panic! At The Disco kao da su popunjavali istu excellicu prioriteta za svoje nove albume, ili kao da su je dobili od iste osobe. Ovi pripadnici „gornjeg doma“ zapadnog rocka (ako govorimo o popularnosti, time i koncertnim honorarima) shvatili su da su turbulentna i izazovna vremena pred običnim smrtnicima, da je distopija iz TV serija pokucala i na vrata stvarnosti i da je možda vrijeme za onu vrstu glazbe i stavova koja se formiraju u vremenima nestašice i krize po pravilu što je kriza veća, to većim glamurom mora zračiti scena, to mora biti više pjevnih refrena i više ritma za ples.

Nije to nimalo čudan i neočekivan stav, dapače, izuzetno je očekivan, posebno u taborima ovih koji pune arene, na da će toliko zagristi u outfit grupe Queen, to nije bilo toliko očekivano. Nisu ni Muse i Panic! At The Disco promišljali na način da uđu u sympho rock na neka druga vrata, da eventualno pronađu neku malo drukčiju inspiraciju u klasici i spoje je s rockom, ne, oni su do karikaturalne razine opsjednuti grupom Queen i Freddiejem Mercuryjem. Spomenuti su centralna inspiracija. I da je bar u pitanju neki pastiche, pa da su tu glam sympho priču ispoštovali do kraja, ali nisu. Gotovo su uronili u moždani sklop demo bendova koji u najvećem broju prvo žele dokazati da znaju svirati, pa se hvataju obrada nedostižnih idola, a tek potom da to što sviraju ima uopće nekog smisla.

Pa sad; „Evo pljesak za Bellamyja koji sympho rock radi kao Queen, pa možda pomislite u određenim momentima da je to stvarno Queen i evo pljesak za Urieja koji cijelo vrijeme kao da pokušava nadmašiti Mercuryja!“ Naravno, po svim pravilima ovog doba, u pitanju su dva konceptualna albuma, od kojih „Viva Las Vengeance“ ipak odnosi prevagu zahvaljujući Urievoj želji da u post-modernu rocka unese i humora. Pa ćemo i ovdje dati prednost Panic! At The Disco u nastavku, a Muse ostaviti za kraj.

Panic! At The Disco ‘Viva Las Vengeance’

Panic! At The Disco „Viva Las Vengeance“

„Viva Las Vengeance“ osmišljen je kao svojevrsna rock opera izvedena i ispričana kroz narativ perioda rocka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako postoji igra ironijom u tekstovima, sve se vrti oko života mladih i njihovih stremljenja, strahova i nadanja. Ima tu i posveta oproštajnom seksu pred prekid veze, noćnih izlazaka i strasti, balada slomljenih srca, klesanje mitskih priča oko kvatrovskih mangupa, lamentiranja o rocku, time i posredno o nekim ‘boljim, naivnijim i jednostavnijim vremenima’. Naziv albuma i solidnog broja pjesma tiču se nekadašnjih slavnijih naslova, čime Panic! At The Disco uspostavlja paralele s tom slavnom prošlosti rocka, ali i kreira okvire minulih vremena iz kojih nema namjeru izaći.

„Viva Las Vengeance“ tako naslovom evocira na Elvisovu „Viva Las Vegas“ iako se vrti unutar gabarita power popa, „God Killed Rock and Roll“ kao suprotnost „God Gave Rock and Roll to You“ grupe Argent (koju je kasnije proslavio Kiss), ili pak „Star Spangled Banger“ kao najuspješnija igra riječi koja se dakako odnosi na američku himnu „Star Spangled Banner“ (iako kad se to spomene u kontekstu rocka, uvijek u misli iskrsne Jimi Hendrix i njegova izvedba na Woodstocku kao pečat jednog vremena).

Iako je cijeli album skup ambicioznih naboja, „God Killed Rock and Roll“ kao da odnosi neslavnu titulu proizvoda prenatrpanih sastojaka, pa naslov prestaje biti ironija. Kao da svjedočite tome da ni sam Urie ne zna bi li htio nekakav „A Day At Races“ ili „A Night At Opera“ Queen trenutak, da bi ga za svaki slučaj zasuo s Argentom povrh svega u dozlaboga neinventivnoj reinterpretaciji refrena pjesme „God Gave Rock And Roll To You“, po sistemu: „Ajmo to samo malo drukčije naglasiti“, da ne kažem, nagrditi. Nešto kasnije „Something About Maggie“ je primjer pjesme Queena kakvu Queen nikad ne bi napravili, jer oni su ipak imali mjeru za kič, što god mislili.

Neke balade ne bi prošle ni na najgorim albumima Hueya Lewisa i njegovog benda The News, da se ne govori o frapantnom mažnjavanju načina pjevanja i akcentiranja od pokojnog Phila Lynotta iz Thin Lizzy u „Star Spangled Banger“ koja je suludi sudar „The Boys Are Back In Town“ i navijačkog skandiranja. U tom kršu i lomu egzaltiranog putovanja u rock prošlost ima i par uboda koji donekle i pogađaju nit onoga što je nekad nosilo značenje „upper body rock“. To su „Sugar Soaker“ i „Do It To Death“ koja su odabrane za singlove i koje više gaze po poželjnijoj brodvejskoj margini ne naslanjajući se previše ciljano na poznate obrasce konkretnih rock evergrina. Uriejeva teatralnost i određena doza parodije koju povremeno unosi nude zaključak da se povrh silne uložene ambicioznosti on u svemu tome dobro zabavlja, pa bi mu se još moglo i progledati kroz prste zbog tog humora. Ali, ne previše.

Muse ‘Will Of The People’

Muse „Will Of The People“

Konkretan problem s Muse na albumu „Will Of The People“ je što se nimalo ne zezaju, već su smrtno ozbiljni u svojoj parodiji koju zbog pozicije na sceni i dalje furaju, odnosno, guraju. No općeniti problem s grupom koja nosi eklatantan naziv po umjetničkoj inspiraciji, je i dalje nešto što bi se moglo usporediti sa sudbinom fiktivnog lika Benjamina Buttona kojem je sudbina odredila da bude rođen kao starac koji će u obrnutom vremenskom životnom procesu skončati kao beba (što sam napisao i u recenziji prijašnjeg albuma „Simulation Theory“).

Jedina razlika između spomenutog djela iz 2019. na kojem kao da je Muse progutalo digitalno programiranje, jest ta što je sam bend ovog puta jače organski prezentiran. Čini se kako je to bila glavna „želja ljudi“, jer ostalo se i nije previše mijenjalo, ili se mijenjalo na gore. Fiksacija grupom Queen i dalje je jaka, dapače ona je jedina konstanta, time i lajtmotiv ovog albuma.

Muza se od Muse udaljava poput sunčeve svjetlosti u našem solarnom sistemu – jednom davno je bila uz Matta i njegovo društvo. Ako je na „Simulation Theory“ bila kraj Jupitera, na „Will Of The People“ već prolazi Uran i Neptun i napreduje prema Plutonu. Ostali su samo odjeci i sjećanja, jer se čini da Bellamy neumorno ruje po nekadašnjim tuđim nadahnućima kako bi ih reciklirao i podmetnuo pod svoje.

Već spomenuti Queen se cijedi već iz prvih taktova prve i naslovne „Will Of The People“ da bi potom strofa otišla preblizu rip-off domeni prema davnašnjem hitu „Summertime Blues“ Eddieja Cochrana, kao što je u nimalo euforičnoj „Euphoria“ grupa u potpunosti naslonjena na ritam sekvencu Giorgia Morodera iz odavno legendarne „I Feel Love“ Donne Summer. Na „Compliance“ su Muse ‘usklađeni’ sa synth potpisom Davida Rashbauma kakav je on još imao na debitantskom hit singlu „Runaway“ grupe Bon Jovi, kao što je i „You Make Me Feel Like It’s Halloween“ više inspirirana konkretnim autorskim harmonijama Johna Carpentera, nego evociranjem na horor filmove iz osamdesetih (gotovo da bi Bellamyja trebalo usmjeriti na braću Duffer u smislu kako se radi pošteni glazbeni hommage tom vremenu i toj domeni).

U tom mišungu kojeg u nekoj koherentnoj ravnini drže queenovski refreni Muse su uplovili i u heavy metal vode s „Kill Or Be Killed“, pjesmi bombastičnog rifa i teksta na razini petarde. U biti, kompletna lirika koja se tiče dizanja kataklizmičko-distopijske paranoje je na razini petarde i kulminira na kraju s pjesmom „We Are Fucking Fucked“, jer osim pumpanja straha na mentalnoj razini Q-Anon teorija, nikakve lirike, poruke i utjehe tu nema. Nema ni vela proročanske misterije, jer potpuno je deplasirano pjevati upozoravajuće o klimatskoj katastrofi, požarima, potresima, novom ratu i mutiranju virusa u trenutku dok je to svakom bjelodano jasno, jer se sve to skupa događa. Uz sve, servirano je queenovski pompozno.

Je li to uistinu nadahnuće? Raditi himne apokalipse u duhu glazbe koja je slavila želju za slobodom, ljubavi, hedonizmu i aspektima ljudskosti (ako se i dalje mora o Queenu)? Ako je to krajnji domet Musea, onda je tu jedino što je jebeno sjebano prolongiranje diskografske karijere takvog benda na taj način. „We Are Fucking Fucked“ mi je nekako draže doživljavati kao opis situacije samog benda dok teleskopskim pogledom prema Neptunu pokušava vidjeti posljednji tračak muze koja ga je odavno napustila. Jedina kataklizma od koje treba strahovati je novi album Musea.

Na koncu, Panic! At The Disco i Muse simultano ilustriraju već dugotrajnu temeljnu krizu rocka u njegovom mainstreamu, a to je potpuni izostanak iskrene hrabrosti da se glazba odvede negdje drugdje, da se osjeti dah rizika, a ne da je sve zasuto ziheraškim prčkanjem po opusima onih koji su jednom davno upravo bili takvi, riziku skloni igrači. Današnji „gornji dom“ rocka skoro da je prostor prokleto bezidejne dosade, ali često nastanjene u megalomaniji. Što se odljeva publike tiče, nije danas problem u trapu, već u ovakvim rock albumima, vrijednima poput mjenica bez pokrića.

Ocjene:

Panic! At The Disco „Viva Las Vengeance“ (Fueled by Ramen, 2022.): 5/10

Muse „Will Of The People“ (Warner, 2022.): 2/10

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X