Damir Imamović, kojega je -prisjetimo se – lani cijenjeni časopis Songlines proglasio najboljim europskim world music izvođačem, svojim dvodnevnim boravkom na savskom nasipu pokazao se kao izuzetan gost u svakom obliku.
“Sarajevo, podno Trebevića / u tebi je sinje more priča”, tako pjeva Damir Imamović u uvodnoj pjesmi svog albuma sa Sevdah Takhtom “Dvojka” naslovljenoj prema svom rodnom gradu i doista se čini da gdjegod ovaj “pjevač priča” dođe, iz sebe izlijeva to more, bilo da to čini u sklopu predavanja o sevdahu, kao što je to pokazao prije dva dana govoreći o sazlijskoj sceni u Bosni, ili na koncertu kad te priče izviru iz stoljetne tradicije sevdalinke, kao sinoć na pozornici Močvare.
Kad je zadnji put nastupao u Zagrebu, sa sobom je poveo bend s kojim je snimio svoj još uvijek aktualni album “Singer of Tales”, pa su tako s njim pozornicu u Tvornici na prvoj večeri Europavoxa dijelili glazbeni velemajstori kontrabasist Greg Cohen, član Masada Quarteta Johna Zorna i dugogodišnji pratitelj Toma Waitsa, te Derya Türkan, vjerojatno najveći svjetski umjetnik na tradicionalnom turskom instrumentu kemenchiju. Sinoć je, pak Damir na scenu izišao sam sa svojim tamburom i glasom i poveo nas na jedno izrazito emotivno putovanje.
Započeo je sjetno s “Moj behare”, da bi zatim nastavio s “Tambur” koja mu je dala priliku i da nam predstavi svoj instrument koji ima oblik saza s vratom gitare i stvara specifičan zvuk. Ovom pjesmom za koju je na tradicionalnu glazbu napisao svoj izvanserijski tekst i snimio je za svoj na početku spomenuti album “Dvojka” koji je Chris Eckman producirao za Glitterbeat Records, kao još uvijek jedno od najznačajnijih izdanja Damirove karijere. Upravo su autorske skladbe s tog albuma činile srž sinoćnjeg koncerta, a uz spomenute “Tambur” i “Sarajevo”, tu su bile i “Lijepi Meho” i “Lijepa Zejno”.
Možda najemotivniji trenutak dogodio se s izvedbom teške autorske balade “Čovjeku moje zemlje” u kojoj je glas pustio takvom snagom da je prodrmala egzistencijalne temelje poput nekog manifesta boli koja vječno caruje u ovim krajevima. Ipak, nisu manje upečatljive bile ni vokalne izvedbe pjesama koje su nešto vedrije u tonu. Čuli smo tako “Snijeg pade na behar, na voće”, pjesmu koju je izvodio (uz “Bella Ciao”) na prvom sarajevskom Prideu, a koja se njegovim novim čitanjem (“neka ljubi ko god koga hoće”) doista može prezentirati kao svojevrsna LGBTQ himna u 21. stoljeću. Jednako pozitivnom reakcijom publike pozdravljena je i “Mujo kuje konja po mjesecu”.
Iz redovnog dijela koncerta valja izdvojiti i “Kafu mi draga ispeci” koju je objavio na svojoj zadnjoj ploči, a koja ga je natjerala da se u uvodnom govoru osvrne i na “hermeneutiku ponoćne kafe”. Uz to je nakon sat vremena pjevanja priča Imamović priredio i dva izlaska na bis s po dvije pjesme. U prvom je izveo “Djevojka je zelen bor sadila”, a zatim i “Oj golube, moj golube” koju je izveo u pratnji defa. Koncert je završio s “Kolika je Jahorina planina”, a potom i “Imam jednu želju” za koju je ustvrdio da je, premda u osnovi nije sevdalinka, uspješno “sevdalinizirana”.
Damir Imamović, kojega je -prisjetimo se – lani cijenjeni časopis Songlines proglasio najboljim europskim world music izvođačem, svojim dvodnevnim boravkom na savskom nasipu pokazao se kao izuzetan gost u svakom obliku. Vrstan poznavatelj etnomuzikologije i elokventan predavač, zablistao je i kao svirač i autor, kao interpretator moćnog i fantastično ugođenog glasa, ali najviše kao ono pjevač priča, storyteller u čijoj se glazbi sudara tradicija s modernim svjetonazorima, a da taj sudar ne djeluje kao sukob, već kao nužni sljedeći korak u evoluciji sevdaha.