Charlize Theron postala je, kao vjerojatno i većina ljudi koja je pogledala njegove filmove ‘Juno’ i ‘Up in The Air’, veliki štovatelj rada Jasona Reitmana. Upoznala ga je nakratko na Oscarima, kada je bio nominiran za svoj film ‘Up In The Air’, gdje mu je izjavila kako bi u bliskoj budućnosti voljela surađivati s njim. Nekoliko mjeseci kasnije sreću se ponovo i Reitman joj pristupa s idejom za svoj novi film.
Naime, Reitman je upravo pročitao scenarij Diablo Cody (Oscarom nagrađene za njegov film “Juno”), za kojeg je odmah pomislio da bi Charlize bila savršen izbor; trebao je neustrašivu i iznimno talentiranu glumicu. Istaknuo je kako voli humanizirati komplicirane i kompleksne osobe i upravo zato privukao ga je scenarij za “Young Adult”, o osobi koju rijetko vidimo na ekranu – istraumatiziranoj, malicioznoj ženi koju, unatoč njenom savršenom izgledu i naizgled uspješnom životu, nakon bijega iz male i za nju ograničavajuće sredine, vidimo izgubljenu u svojim zabludama, opasnu za svoju okolinu, no još više za sebe samu. Na upite gdje je pronašla inspiraciju za ovako duboko oštećen lik i kako je izbalansirala ono tragično i komično u svom liku, Theron je izjavila da nije tip glumice koja živi svoj lik danima i tjednima izvan filma, uvježbavajući ga iza kamere i da se uglavnom vodi instinktom, ali je priznala i da se bojala same sebe na ekranu, jer vizualno, stilom, nije previše odmaknula od vlastitog identiteta. Njena majka, iz istog razloga upitala ju je zašto je pristala na tu ulogu; djelovala joj je pomalo zastrašujuće i previše stvarno. Bingo. Odlučio sam se ovaj put pisati o DVD naslovu, filmu koji je nepravedno zaobišao hrvatska kina, a radi se o jednom od najboljih filmova koji su se pojavili u zadnjih nekoliko godina.
Mavis Gary (Theron) je spisateljica iz sjene iliti “ghostwriter”, osoba koja je plaćena da piše knjige pod tuđim imenom. Inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu – prisluškuje neobavezne razgovore u kafićima, na cesti, u dućanu… i iskorištava ih za svoje pisanje, stvarajući tako svoje likove i situacije. Jasno je da inspiraciju ne nalazi u vlasitom životu, jer u emocionalnom smislu Mavis je ostala tamo negdje na razini srednje škole – nije preboljela svoju srednjoškolsku ljubav (iako je u međuvremenu bila udana i rastala se), cijeli njen život svodi se upravo na opijanje, zlokobne komentare na ljude i situacije oko sebe, hodajući uokolo nezadovoljna i namrgođena, a nije zadovoljna ni u seksualnom smislu. Njena serija knjiga upravo je otkazana, knjige više nisu uspješne, ne uspijeva uspostaviti stabilan i zdrav odnos s ljudima oko sebe i zapravo svi ljudi u njenom životu su figurice koje iskorištava, a koje joj hrane ego i odvode ju u (još veću) propast, podupirući za njeno zdravlje opasne iluzije o njoj samoj. Nesrazmjer dotjerane ljudske vanjštine i ružnog tereta kojeg netko nosi sa sobom samo je jedan od aspekata kojima se film bavi vrlo impresivno i vrlo precizno.
Na samom početku filma Mavis dobije mail u kojem ju na proslavu rođenja djeteta njene nepreželjene srednjoškolske ljubavi Buddya (Patrick Wilson) poziva njegova nova supruga i stara poznanica, i već u razgovoru sa svojom kolegicom (teško je reći prijateljicom, jer Mavis pravih prijatelja očito nema) obruše se na to kako mora da je grozno živjeti u tom malom, zagušljivom Mercuryu, gdje ljudi nemaju život, za razliku od njih dvije. Kako ju rok za pisanje zadnje knjige iz njene nekad popularne serije sve više pritišće, a ona ima sve manje inspiracije, potaknuta mailom o novorođenčetu koje joj je pomrsilo iluzije koje je imala u životu, Marvis se odluči vratiti u Mercury i vratiti Buddya, sretno oženjenog muškarca. “Pa što, imam i ja svoje terete u životu”, kaže Mavis u jednom trenutku, potpuno opsesivna oko ideje da je Buddy nesretan u svom braku i kako će ga upravo ona izbaviti iz pakla u kojem živi. To je, naravno, daleko od istine. Sudar sa stvarnošću dobiva tek u poteškoćama u ostvarivanju svog plana. Buddy, blagonaklono i prijateljski nastrojen, ne shvaća njene namjere i sve mu je to zapravo stran teritorij, ujedno i prilično nebitan – njen način života, njena prezentacija vlastitog života i veličanje vlastite vrijednosti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Ar_-v7dEEoo[/youtube]
Lik Mavis Gary napravljen je kao vjerojatno jedna od najboljih studija karaktera u recentnoj filmografiji, a upravo je Charlize Theron ta koja ga je napravila još maestralnijim i teško mogu zamisliti glumicu koja bi bolje odradila svoj posao. Njena uloga, što sam već spomenuo u jednoj od prethodnih recenzija, podsjetila me na ulogu Michaela Fassbendera u filmu Shame, gdje bez ikakvog prerušavanja, i dramatične šminke vidimo glumca u svom njegovom dijapazonu emocija koje je u stanju prenijeti na veliki ekran, precizno stvarajući nekog toliko poznatog, toliko mračnog i toliko zastrašujuće bliskog (ili sam možda jedan od rijetkih koji su imali priliku upoznati sličnu osobu). Marvis je prekrasna žena koja naizgled ima sve – savršeno tijelo i savršen posao, no Marvis je žena koja upravo kao da nema ništa osim sjećanja na svoju srednjoškolsku ljubav (i njegovu trenirku na kojoj piše “Buddy” koju besramno odijene u jednom trenutku) i nekoliko otmjenih odjevnih predmeta kojima prekriva unutarnje rasulo i crnilo s kojim se teško nosi. Ujedno ima i problema s alkoholom, no njeni roditelji, unatoč njenom otvorenom priznanju, odluče ju u tom pogledu potpuno ignorirati. Nitko, čini se, ne razumije što Marvis proživljava i koliko joj je teško. Dalje>>