Ravnododna ima svog čovjeka u autu pored Sare Renar, Dimitrija Simovića i Vedrana Peternela. Pratimo ih na turneji po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Neuravnotežena prehrana koju je Sara najavila u uvodnom tekstu, neuravnotežila se već od prvog dana. Osim što nam je dragi Cvetan iz Plovdiva prije koncerta u vrećici iz pekare donio onaj turski zalogajčić (najavio u mailovima da imamo večeru!), čini se da hrana nije baš nešto što se stopostotno podrazumijeva u sklopu organizacije koncerata na istoku Balkana. Barem zasad. Negdje se ne podrazumijeva ni smještaj.
U Kragujevcu nas je spasio ponoćni plastični hamburger sa slatkastim umakom koji nam je (mi je) na dan-dva zabetonirao sve probavne procese. Sedam sati vožnje do Plovdiva odradili smo na jeftinim bugarskim slanim krekerima, koje su Sara i Vedran s gnušanjem odbili jer „daju po čarapama“, a Dimitrije je u očaju ipak uzeo nekoliko, slavodobitno ustvrdivši:
– Aftertaste aftertastea i nije toliko loš!
Kad je glad uzela maha oko dva ujutro u Plovdivu, Vedran se naglo ustao s madraca, uznemirivši svaku buhu (14 ugriza po rukama koje pišu ovaj tekst!), s namjerom da pronađe falafel. „Što ćeš unutra“, pitao ga je lik. „Sve“, kaže on. Tako je dobio nekakvu mljackavu vegetarijansku tortilju sa šakom pomfrija u njoj. U Kazanluku, gradu na putu prema Velikom Trnovu, čak smo jeli na žlicu što nas je nahranilo dozom optimizma pred uspon serpentinama preko šumovite planine Balkan.
U Velikom Trnovu su nam po dolasku pokazali restoran gdje kao gosti kluba Tam imamo popust. Konobarica nas je kasnije samo blijedo pogledala, ništa od toga. Nakon tonske probe saznalo se i da nemamo večeru, unatoč ranijim mailovima koji su sugerirali upravo suprotno. Dimitrije je negodovao, s pravom, no bilo je to otprilike sat prije koncerta što i nije baš zgodno vrijeme za dizanje tenzija.
– Ne zaboravite da nismo krenuli na gastro putovanje! – postavila nas je Sara na mjesto.
Nismo gladni, samo smo, valjda, neuravnoteženo siti.
Veliko Trnovo. Nekad prijestolnica Drugog Bugarskog Carstva, što god to bilo, i „duhovno središte bugarskog bića“, kaže Wikipedia. Pomalo zapušteni turistički biser podno planinskog masiva Balkan sjaji primamljivim oronulim sjajem, nešto poput naše Opatije na koju zapravo i neodoljivo podsjeća.
Tam je ugodan klub u staroj kamenoj kući, s terasom u hladu stabala i pozornicom izdubljenoj u živoj stijeni. Pomalo biblijski. Upali smo u petak navečer, neki pristojni ljudi sjedili su u krug oko svakog stola te poluglasno i fokusirano pričali na engleskom.
– Upravo traju međunarodni filozofski razgovori – objašnjava nam na šanku Denitsa, zvana Deni.
– Kakvi filozofski razgovori?
– Već deset godina svakog mjeseca imamo filozofske razgovore.
– I koja je tema večeras?
– Smisao života, kao i uvijek.
Sutradan, na istom mjestu, Dimitrije, diplomirani magistar filozofije iz Niša, na tonskoj probi izjavljuje:
– Jedna gitara mi je asertivnija od druge.
U međuvremenu se traže neki primitivniji smislovi života. Traje, naime, napeto natjecanje u koracima. Dimitrije i Vedran nisu neki predani štovatelji hodanja, no Sara i ovaj potpisnik su u konstantnom nadmetanju. Dnevni prosjek je negdje oko 15 tisuća, a kako je dokoni um đavolje igralište, po beskonačnim i lošim bugarskim cestama ustanovljen je pravilnik, što se broji, a što ne, što je zabranjeno, a što se može smatrati dozvoljenim rastezanjem pravila. Sara ima jednu prednost koja je dosad ostala u sivoj zoni, no u Velikom Trnovu odlučili smo doći do odgovora i na to pitanje – koliko koraka napravi tijekom nastupa?
Tam nije baš reprezentativan poligon za taj eksperiment, budući da su klub i stage manji nego primjerice u Plovdivu, pa je time i radijus kretanja ograničeniji. Sara je prvi put nastupila s pametnim satom, posudila moj, te je od „U velikom stilu“ do zadnje „Šuti i pjevaj“ u crvenom kimonu sa zmajem na leđima napravila točno 2083 koraka na pretrpanoj pozornici širine cca tri i pol metra. Nije loše, nije uopće loše.
Klub se pristojno napunio, što je bila dobra vijest budući da je deal bio „na karte“. Ozvučiti bend bilo je izazovno.
– Ova čvrsta stijena je najgore moguće audio okruženje – definirao je Ray, tonac i Amerikanac, koji je prije deset godina došao u Veliko Trnovo zbog ljubavi. Ljubav ga je napustila, no on je ostao.
Sa zvukom na kraju nije bilo problema. Na zvuk ionako u pravilu prigovore imaju samo čangrizavi muzičari, nama je smrtnicima jedino bitno je li koncert dobar ili ne. Ovaj je bio i više nego dobar, štoviše, taj moment kamene špilje nekim je zakonima fizike obogatio čitavu zvučnu sliku, pogotovo na „Gdje povlačiš crtu?“ i „Razmaku“. I publika je pomahnitala baš tad. Sad već imamo možda i relevantnu kritičnu masu za procjenu, dvije bugarske publike su iza nas, to su plesači, ponekad i skakači, koji otvorena srca prihvaćaju sve ono što im se nudi s bine. Jako su zahvalni i ne libe se komplimentirati, a ni potrošiti 30 leva na ploču.
Sad smo u gradu Russe na granici s Rumunjskom, na putu smo ka Bukureštu. Sjeli smo na ručak u vrijeme za ručak i naručili pravi kuhani ručak. Možda se načas uravnotežimo…
Nastavit će se…
Prijašnji nastavak:
Na turneji sa Sarom Renar (1) – dobrodošli na Totalizator Tour!