Količina uživanja u koncertu Swansa među publikom uvelike ovisi o toleranciji na glasnoću kod svakog pojedinca.
“Studenski bi centar na neki način dotad trebalo ojačati ili barem osigurati, jer bi ga razina buke koju Swans stvaraju doista mogla otpuhati poput kakve vijavice.” Tako sam pisao u svom reportu sa koncerta Swansa koji smo ovog proljeća gledali u ljubljanskom Kinu Šiška. I doista, tek napola u šali postavljalo se u razgovorima pitanje hoće li oronula zgrada zagrebačkog SC-a izdržati sonične navale koje Michael Gira i njegovo društvo razvijaju na pozornici. Spoiler alert, izdržala je, ali ne zato što se bend nije potrudio srušiti je.
Opće je poznato da je interes u Zagrebu za sve koncerte Swansa velik. Gledali smo ih unazad nekoliko godina na nastupima u Tvornici i Pogonu Jedinstvo koje je također pohodio priličan broj ljudi, a i kinodvorana Studentskog centra je zadnji dan također ceremonijalno rasprodana. Ipak, najviše paralela moram povući s ovogodišnjim gostovanjem u Sloveniji, najviše zbog sličnosti setliste – moguće je da je bila i ista, teško je reći u svoj toj silnoj buci što se točno svira u kojem trenutku – i u toj usporedbi sinoćnji nastup nažalost proglasiti u jednoj mjeri inferiornim, iako je to ponovno pitanje subjektivnog dojma i nikako ne znači da sinoćnji koncert nije trebalo doživjeti.
Količina uživanja u koncertu Swansa među publikom uvelike ovisi o toleranciji na glasnoću kod svakog pojedinca. Siguran sam da će dojmovi o sinoćnjem nastupu biti podijeljeni, a vjerojatno će obje suprotstavljene strane biti donekle u pravu. Tko kaže da je bilo izvrsno, neće lagati. Kao ni oni koji kažu da je bilo previše, jer doista jest. A dio Girine privlačnosti svakako leži u pretjerivanju. Nadalje, mora se napomenuti i to da su čepići za uši neupitno obavezna oprema za ova događanja. Kako sam i prethodno pisao, potrebni su ne toliko zbog očuvanja sluha koliko zbog detektiranja same glazbe, budući da se zvuk i miksa s pretpostavkom da publika ima čepiće. Svi oni koji su došli nezaštićeni dobili su drugačiju zvučnu sliku od onih koji su začepili uši, pa je i to moglo utjecati na nečiji doživljaj samog koncerta.
Ipak, mora se priznati i da se Kino SC nije pokazalo idealnim prostorom za Swanse zbog svoje sjedeće prirode. Kad publika sjedi, njezino kolanje je otežano i imate dojam da cijeli koncert morate provesti na svom mjestu. Kad je program koji gledate simfonija buke kakvu priređuju Swans, onda ponekad poželite odahnuti, stati sa strane, popiti piće (čiji izostanak je još jedan od problema koncerata u SC-u) prije nego što se vratite svjedočiti zvučnom kaosu na pozornici. Sat i pol ili dva konstantne izloženosti Girinom ritualu može proizvesti osjećaj nelagode ili čak mučnine i postaje pravim testom izdržljivosti i za najhrabrije. Sinoć je trajalo i duže od toga, činilo se da pjesme nemaju kraja.
Osjetili su i okupljeni da ih stolci sputavaju, pa su ustali s njih i pobjegli ili bliže stageu ili sa samog koncerta kad im je bilo dovoljno, a bend je razvijao svoje mračne materijale u velikom dijelu s njihove nove ploče “The Beggar” koja na dan ljubljanskog nastupa još nije bila službeno objavljena, a u međuvremenu smo je bolje upoznali u njezinom tišem studijskom obliku. Kao jedan od vrhunaca nastupa svakako treba izdvojiti uzdižuću “Ebbing” koja je još jednom zasjala svojim trijumfalnim krešendom, premda nemam potrebu detaljno opisivati setlistu kako bih izbjegao ponavljanja i preveliku sličnost s tekstom izvješća iz Ljubljane.
Vjerojatno svatko ima dane kad mu buka paše više ili manje, a budući da mogu govoriti isključivo u vlastito ime, moram priznati da se meni, unatoč neskrivenoj ljubavi koju gajim prema ovom bendu, sinoć u nekoliko navrata pokazala suviše intenzivnom. Možda i zbog pozicije mog sjedala koje se nalazilo direktno iza miks pulta, točno u točki u koju udara sva silina zvuka u dvorani, možda zbog umora ili nečeg trećeg, ali sinoćnji koncert za razliku od nekih prethodnih budio je u meni određenu dozu anksioznosti. Ipak, ne u toj mjeri da zajedno s Girom zavapim “No More of This.”
Valja napomenuti kako je kao predgrupa sinoć ponovno nastupio bivši član benda Norman Westberg, no kako nas njegov koncert u Šiški nije oduševio, odlučili smo se umjesto toga za posjetu neslužbenom opening actu čiji se audio-vizualni performans odvijao unutar istog dvorišta, u prostoru Galerije SC. Tamo su, naime, još jednom braća Alen i Nenad Sinkauz te bubnjar Marco Quarantotto glazbom pratili umjetnika Danijela Žeželja koji je uživo oslikavao novi set panela u sklopu otvaranja izložbe na isti način nastalih radova naslovljene Veliki formati.
Posebno je zanimljivo da je ovaj nastup naših glazbenika nedavno okupljenih u novi projekt Roj osa, koji je upravo debitirao s pločom “Azbestni krovovi”, došlo poslušati i nekoliko članova Swansa i čini se da im se itekako dopalo što su vidjeli i čuli, premda je jedan od njih cijeli performans u šali opisao riječima: “Literally watching paint dry.” Šalu na stranu, improvizirani noise s dozom elektronike i industriala koji sviraju ovi momci ima mnogo poveznica sa scenom s koje dolaze Girini suborci, pa bi bilo zgodno da razmisle i njih primjerice angažiraju kao predgrupu na nekoj budućoj turneji.
Braća Sinkauz, Marco Quarantotto i Danijel Žeželj, 8. studenog, Galerija SC
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
