Žiljakove priče, premda sve odreda smještene u konkretna povijesna razdoblja, nadilaze hrvatskoj književnosti mila pitanja nacije, povijesnog iskustva/sjećanja i položaja intelektualca u društvu.
S obzirom na stanje domaćeg izdavaštva (koje, dakako, korespondira s općim stanjem domaćeg gospodarstva) nije nimalo čudno da se specijalizirane biblioteke i pripadajući im naslovi objavljuju unutar višegodišnjeg vremenskog intervala. Tako se ovih dana, nakon pauze od dvije godine, pojavila četvrta knjiga Mentorove biblioteke za fantastiku, znanstvenu fantastiku i pripadajuću im teoriju. Riječ je o knjizi “Darka Suvina Preživjeti potop: fantasy, po-robljenje i granična spoznaja”. Duh ležerne proizvodnje novih naslova korespondira s duhom ležerne recepcije istih pa se tako ovom prilikom nećemo osvrnuti na najnoviju knjigu spomenute biblioteke već ćemo pogled vratiti dvije godine unazad i zadržati se na zbirci kratkih priča Aleksandra Žiljaka pod naslovom “Božja vučica”.
Aleksandar Žiljak, pisac, ilustrator, urednik, prevoditelj i bibliograf, prisutan je na domaćoj žanrovskoj sceni već dugi niz godina, no najveći je utjecaj na istu izvršio uredivši (zajedno s Tomislavom Šakićem) antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele “Ad astra” (2006. godine). “Ad astra” je na jednom mjestu okupila najbolje od domaće žanrovske produkcije nastale unatrag zadnjih 35 godina, a uz selekciju proze zacrtala je i temelje opće kritičke re-valorizacije jednog vida hrvatske književnosti koji je dugo godina nosio stigmatsko obilježje šund-literature.
Ova se faza Žiljakovog rada nastavila i narednih godina u kojima (ponovno u suradnji s Tomislavom Šakićem) pokreće i uređuje časopis za znanstvenofantastičnu prozu i teoriju Ubiq, te istoimenu, popratnu biblioteku. Prva knjiga spomenute biblioteke okuplja četiri Žiljakove pripovijetke od kojih su tri prethodno objavljene u časopisu Grifon (časopis za „oživljenu srednjovjekovnu povijest i kulturu te fantasy u Hrvatskoj i regiji“ čiji je izdavač udruga Red srebrnog zmaja), dok je četvrta – “Majmun i naga tsubofuri” – premijerno objavljena u samoj zbirci. Osim samih priča, zbirka donosi i pogovor samog autora koji se može čitati kao svojevrsni manifest Žiljakove poetike i opće uloge fantasyja u diskursu suvremene književnosti.
Pri susretu s ovom knjigom, postavlja se pitanje prema kojim je kriterijima ocjenjivati? Premda se, u teoriji, otvara svima (čitateljima svih dobnih skupina, interesa i obrazovanja), stvarnost je ipak ponešto drugačija i knjiga će najvjerojatnije doći pod ruke onima koji su s fantasyjem već razvili neku vrstu simbioze. Mene ovdje neće zanimati prosudba iz perspektive ljubitelja žanra, koliko će me zanimati općeknjiževna prosudba koja “Božjoj vučici” ne pridaje „zaštićeni“ status žanrovskog pisma te je pokušava razumjeti i ocijeniti u kontekstu suvremene hrvatske književnosti. U tom je smislu “Božja vučica” istodobno pokazatelj i jakosti i slabosti fantasyja (ili, općenitije shvaćeno, žanrovskog pisma) kao i jakosti i slabosti samog autora. Dalje>>