Nakon ‘Battle Born’ plačem za mizantropskim albumom ‘Day & Age’…
Nakon što su 2008. Killersi izdali „Day & Age“, Flowers je obrijao brkove i prestao čitati Johna Steinbecka i T.S. Elliotta. U to vrijeme činilo se kao dobra putanja jer za trip analogije poput “Are we human, or are we dancers?” iskreno nisam imao živaca. Danas, u 2012. plačem za tim mizantropskim albumom jer je „Battle Born“ ništa drugo do li “walk of shame” benda kojem je menadžerski Rottary Club savjetovao da je vrijeme za intenzivne turneje i izdavačku tišinu. Slično je radio David Bowie. Po novom, Jack White.
Naravno, premisa vrijedi ako ne računamo Flowersov pop “Flamingo” koji je svojim fejk britanskim akcentom u Velikoj Britaniji trebao pobrati tantijeme koje Killersi nisu stigli. Utoliko je “Flamingo” i izdan prvenstveno pod britanskim Vertigom, iako je sniman u Nevadi. Čitava priča zapravo neodoljivo podsjeća na Gaslight Anthem i Fallonov usputni projekt Horrible Crows. O dominaciji koju je “Flamingo” ostvario nad “Battle Born” nešto kasnije.
Bend koji je 2002./2003. monopolizirao lasvegašku scenu zamijenivši tamošnje nu metal pizdarije najgore sorte i punk scenu formiranu od utjecaja Orange Countya, Killersi su postali bend koji bi novim albumom komotno mogao dijeliti pozornicu s Wayne Newtonom u Caesar’s Palaceu. Prekomercijalan, preproduciran, jeftinih stihova sinkroniziranih s konstantnim bildanjem ritam sekcije sve u cilju sustizanja Def Leppard arena zvuka 80-ih.
Sumirano, to je “Battle Born”.
Uncut je 2004. “Hot Fuss” opisao kao inteligentni britanski pop s nijansama lo-fi indie rocka. Ako bismo unutar žanra išli opisati “Battle Born” dobili bi Alphaville koji radi na tribute albumu Meatloafa i Bruce Springsteena s nijansama Kim Carnes i “Betty Davies Eyes”. Drugim riječima, dobili bi govno.
Za razliku od Gaslight Anthema mislim da se tu ne radi o klasičnoj priči šećerenja muzike kako bi ona postala prihvatljivija radio stanicama i publici, budući da na čitavom albumu skoro pa i nema auto tunea i ostale nakaradne audio tehnologije. Ne, Killersi žele biti najveći rokenrol akt otkad je Flowers poučen iskustvom “Day & Age” shvatio da u šest mjeseci može složiti album koji će biti prvi na UK chartu i platinast u Britaniji pa i u situaciji gubitka fanova sa “Sam’s Towna” i “Hot Fussa”. Poučak uspjeha tražio se u stadionskoj springsteenovoj americani, The Carsima, power baladama i plačljivim U2 gangama.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TMbyWSGYUgc[/youtube]
Ovako, retrospektivno gledajući, presmiješno mi je kako se bend odlučio da prvi “singl leak ” bude upravo “Runaways”. Ekipa koja je “Day & Age” prihvatila kao klasični zvuk lasvegaških vedeta, “Runaways” je dobila na poklon pa se tako u kuloarima i prije službenog izlaska albuma moglo čuti kako je “Runaways” fenomenalan nastavak prethodnog albuma, zadržavanje starog folklora. Osim što je “Runaways” prvim taktovima legalno pokrao Asiu i “Heat of The Moment” isto onoliko koliko i bubnjarska dionica Talking Headsov “Road To Nowhere” , Flowersov vokal forsira i prepjevava svaki stih toliko da me hvata nostalgija kad se sjetim “Mr. Brightsidea” ili “Smile Like You Mean It”.
Album ima svoje pozitivne strane u vidu “The Rising Tide” koji na trenutke, pogotovo u garažno gitarskom solo dijelu zvuči kao nešto što je moglo ući na “Hot Fuss”, a ni lyricsi nisu toliko jeftini i očigledni kao na, primjerice, “Miss Atomic Bomb”. “The Rising Tide” je zapravo skoro pa jedina stvar u kojoj lajt motivi nisu žena, djeca, pustinja i neonska svjetla. Zabrinjavajuće je da bend koji je bio u stanju svirati rokenrol ovoj generaciji više vremena posvećuje sintisajzeru nego tekstovima. Čitavom albumu nedostaje kičma ili je ona namjerno maknuta. Ne želim kastriranog Springsteena. Želim svoje solaže.
Ocjena: 4/10
(Island/Vertigo/Universal, 2012.)