Osmi studijski album naziva ‘Away From The World’ dokaz je kako američka grupa Dave Matthews Band već dugi niz godina uspijeva napraviti značajan i pozitivan odmak od svega lošega s ovog svijeta.
Radi se o grupi koja već više od deset godina ima rasprodane stadionske turneje i milijune nosača zvuka diljem Sjedinjenih američkih država. Bez obzira na to, Dave Matthews Band je redovito dosljedan sebi. Nikada ne podliježu kopiranju trenutnih trendova u glazbi. Oni rade glazbu sebično, da se njima sviđa, ali to rade vrhunski.
DMB, bez imalo pretjerivanja, čine glazbeni virtuozi koji svoje majstorije podređuju pjesmama. Zvuk im se najvećim djelom temelji na akustičnim instrumentima (bubanj, bas, akustična gitara, violina, saksofoni). Zapanjujuće je kako mogu zazvučati jako i snažno poput kakvog nabrijanog hard rock benda i simfonijskog orkestra, a opet na momente tiho i nježno, zahvaljujući toplim osobinama akustičnih instrumenta.
Away From The World najambijentalniji je uradak ove grupe do sada. Albumom dominiraju sanjive pjesme i ozračja. Puno je manje agresivnih rifova i teških ritmova. To može biti problem za ljubitelje opusa ovog benda, jer je znatno drugačiji od prijašnjih albuma, ali zato ništa manje kvalitetan i ništa manje zarazan.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=VT_d2yjkUaY[/youtube]
Apsolutni vrhunac albuma su ipak žešće pjesme „Gaucho“ i „Drunken Soldier“. Na prvoj spomenutoj Dave je usavršio novu tehniku sviranja i ponovno oduševljava svojim umijećem spajanja i razdvajanja gitare i glasa. Pored toga u pjesmi je fantastična modulacija na drugom pripjevu. Pjesma govori o čovječanstvu koje može sve, samo sebe ne spasiti od propasti. „Drunken Soldier“, zapravo i nije pjesma, već mini simfonija, stanoviti sažetak opusa ove grupe. Onima koji se prvi puta sreću s DMB-om „Drunken Soldier“ u svojih 10 minuta može pružiti zoran uvid o kakvom se neponovljivom bendu radi. Ta pjesma ima najjači refren i tekst na albumu, a Dave ga je otpjevao u dahu bez iti jednog pratećeg vokala.
Ne treba izostaviti ostale pjesme poput „Sweet“, „Mercy“, „The Riff“, „Belly Belly Nice“ i „If Only“, koje ne spadaju u kategoriju vrhunskih, ali iznimno dobrih.
Novi album DMB-a melem je za uši i dušu, razumno posložen, divno produciran (Steve Lillywhite), maestralno izveden. Album koji, kao i prijašnji, osvješćuju slušatelja što je muzika: Matematika bez pravila; igra ritma, dinamike; jake poruke i iskrenog iskustva.
DMB je rijetka pojava u današnjem svijetu muzike koji potiče slušatelja da zaista posluša glazbu. Pri tome ne biraju sredstva kojim stilom će se poslužiti. Ne robuju glazbenim formama ni trendovima, ali ni vlastitim metnalnim i sviračkim ograničenjima. Grupa je to koja stvara iskonsku glazbu, kao da šivaju goblen zvuka od konaca iz cjelokupne ljudske svijesti i glazbene povijesti.
Ocjena: 9/10
(Bama Rags/RCA, 2012.)