Ivor Plužarić: Novi album PigPopa prožet je visokokvalitetnim humorom koji samo mi razumijemo

Zagrebačka rock grupa PigPop prije nekoliko dana objavila je video spot za pjesmu “Rob putene ljubavi” na YouTubeu. Radi se o prvom singlu s njihova debitantskog albuma naziva “Skriveni ekrani” koji bi uskoro trebao izaći pod etiketom Aquarius Recordsa, a o čemu se tu radi pobliže smo saznali od Ivora Plužarića, bubnjara i jednog od osnivača ove neobične grupe.

PigPop (Foto: Promo)

PigPop postoji osam godina, u tom periodu snimili su nekoliko video spotova za pjesme objavljene na YouTubeu, nastupali su diljem Hrvatske te na Demofestu, festivalu demo bendova u Banjoj Luci u BiH, gdje su završili u samom finalu. Grupa je prije godinu dana započela snimanje svog prvijenaca. Više o radu grupe, novom albumu i planovima, Ravno do dna je razgovarao s 37-godišnjim Ivorom Plužarićem, bubnjarem i perkusionistom te koautorom pjesama.

U PigPopu su pored tebe Antun Bahat – Brat Antun (vokal, gitara), Goran Kuretić – Električni Šaran (gitara) i Robert Butković – Robi (bas gitara). U početku su vam za glavne vokale bile zadužene pjevačice, kako je došlo do toga da ih Antun zamijeni?

Ivor Plužarić: Antun je u početnoj fazi PigPopa svirao bubnjeve što možete i vidjeti u spotu “Lizalica”. Bio je to jedan eksperimentalni period u kojem sam u grupi svirao bas, no nakon odlaska pjevačice Josipe, Antun se vratio sviranju gitare, a ja sam se ‘uselio’ na bubnjeve. Uskoro nam se priključio i Robi na basu koji se savršeno uklopio svirački i nama još važnije – humorom. Antun je uvijek pjevao demo verzije pjesama tako da je proces prilagodbe zapravo s tom postavom i završio.

Zašto ste kao uvodni singl za prvijenac odabrali pjesmu “Rob putene ljubavi” i što će se na albumu još moći poslušati?

Ivor Plužarić: “Roba” smo izabrali jer najbolje utjelovljuje ono što nas definira glazbeno i tekstualno- plesni groove i intimna tematika prožeta visokokvalitetnim humorom koji samo mi razumijemo. Album čini sedam pjesama iz naših različitih životnih i glazbenih faza, a tekstovi su zapravo ljubavne kronike Brata Antuna s kojima se svaka osoba može poistovjetiti ako zna čitati između falseta.

Osim bubnjeva i perkusija na pjesmama na albumu si svirao gitare, bas gitare, pjevao prateće vokale i sudjelovao u produkciji, kakva je bila suradnja s producentima Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom i koliko ste zadovoljni s konačnim proizvodom?

Ivor Plužarić: Album je najvećim dijelom sniman u zagrebačkom studiju Pleasantville pod vodstvom već legendarnog producentskog dua Miholjevića i Ferine. Veliki dio gitara, perkusija i vokala snimali smo u mom vlastitom studiju kako bi producente poštedjeli našeg kreativnog eksperimentiranja. Glavne zasluge za izvanplanetarne gitare svakako idu Električnom Šaranu, iako smo svi zajedno sudjelovali u njihovom krojenju. Bas na “Robu” sam igrom slučaja odsvirao ja. Kako se dugo vremena bavim animiranim filmom i oblikovanjem zvuka, na albumu se mogu čuti i zvukovi tacni, ključeva i ostalih Foley i filmskih elemenata u funkciji perkusija. Pavlu sam zadao glavobolje u miksu kad sam inzistirao da mi ne izbaci gong na “Robu”. Najzadovoljniji smo bili kad smo nakon toliko godina dobili testni primjerak albuma na vinilu i poslušali ga skupa na trosjedu. Tad sam pomislio kako je mjerna jedinica brzine okretanja naše ploče YPM tj. Years Per Minute.

Je li ti poznavanje svih instrumenata u bendu pomaže u radu s drugim članovima i može li to biti i izvor frustracije ponekad?

Ivor Plužarić: Poznavanje više vrsta instrumenata je svakako prednost. Ne stvara mi frustraciju, posjedujem kapacitet imati strast za više stvari. To je samo još jedan komunikacijski kanal. Estetika i zvuk grade se godinama, nije dovoljno samo tehnički nešto znati odsvirati. Ja na to sve gledam kao alat za izražavanje emocija. Gitara i bubanj su mi uvijek bili jako bliski instrumenti, razlike gotovo nema. Ima ako glazbu gledate očima i ne slušate kao cjelinu.

Ivor Plužarić (Foto: Saša Huzjak)

Pored PigPopa aktivan si i u grupi Cojones također na mjestu bubnjara, s njima si intenzivno svirao izvan Hrvatske po zapadnoj Europi, kakvo je to bilo iskustvo?

Ivor Plužarić: Sviranje u Cojonesima me svakako izvuklo iz komfor zone na čemu sam im neizmjerno zahvalan jer me to iskustvo gradi, ne samo kao glazbenika nego i kao osobu. Razlika između Hrvatske i Europe je u početku veća jer gledate gdje se nalazite i kojim jezikom publika priča. Kad zaista počnete svirati i otpuštati emociju, granice i jezične barijere nestaju. Cojonesi su mi pomogli shvatiti da glazba uistinu je univerzalni jezik.

Može li jedan bend poput Cojonesa koji radi pjesme s tekstovima na engleskom jeziku, snima albume i koncertira van domovine živjeti od svog rada?

Ivor Plužarić: Što znači živjeti od svog rada? Cojones godinama živi od svoga rada, stvarajući albume, održavajući turneje da bi mogao nastaviti dalje stvarati. Cojones apsolutno može i već dugo živi od svoga rada. Engleski jezik je jezik kojim se autor Bojan Kocijan najbolje izražava, mogao se jednako izražavati i na svahiliju, ljudi bi prepoznali njegovu emociju. Da su Cojones htjeli novac i PVC stolariju na prozorima, svirali bi svatove s Majom Šuput.

Možeš li usporediti funkcioniranje rock scene u Hrvatskoj i zapadnom dijelu Europe?

Ivor Plužarić: Prva stvar koja mi pada napamet je publika koja vani ima kulturu odlaženja na koncerte. Publiku zanima tko ste vi i što imate za reći. Svidjeli se vi njima ili ne, oni će vas podržati kupnjom karte, majice ili ploče. Kod nas se često trpaju za popise i boje se platiti kartu za bend za koji nikad nisu čuli u strahu da im se neće svidjeti i da će im propast novac, ali im nije problem platiti pivo po cijeni benzina. Publika kod nas ne razumije da su odlaskom na bilo kakav koncert već obogaćeni novim iskustvom. Kad idem u kazalište, ne razmišljam o tome hoće li mi se predstava svidjeti ili ne. Bendovi su vani jako dobro organizirani i međusobno se podržavaju i pomažu. Kod nas najbolji primjer toga možete vidjeti na našoj stoner rock sceni.

Glazbom si se počeo baviti kao gitarist i basist, zašto i kada si počeo svirati bubnjeve, što te privuklo?

Ivor Plužarić: Iskreno, jedan od razloga je što su mi kao gitaristu neki bubnjari s kojima sam svirao išli na živce jer su stalno imali izlike da ne sviraju, ne investiraju u zvuk i bili su fascinirani bubnjem kao nekom spravom u teretani. Kad sam prvi put sjeo za bubnjeve sviranje mi je bilo prirodno kao piti vodu i odmah sam se počeo zabavljati. Gitara i bubanj su mi jako povezani i skužio sam da najbolje vježbam bubnjeve tako što sviram gitaru.

Ostvario si i brojne suradnje s još nekim bendovima, o kojma se radi?

Ivor Plužarić: U prvom ozbiljnijem bendu kao gitarist svirao sam u grupi Tattva, krajem srednje škole u mom rodnom Osijeku. Nakon završetka SAE-a u Ljubljani i dolaska u Zagreb imao sam čast snimati i producirati prvi album Cojonesa “Sunrise”, a nakon toga pridružit se kultnom bendu Fali V nakon nekih izmjena članova koji je tad promijenio ime u F5. Ta priča okrunjena je studijskim live albumom “Organik”. Nedugo nakon toga postao sam član kultnog zagrebačkog benda “Headoneast” legendarnog skladatelja i tekstopisca Aleksandra Ljiljka s kojim sam surađivao na tri singla. Paralelno s time, bubnjar sam u grupama PigPop, Wanted men (Johnny Cash Tribute band) i Cojones, sve do danas.

Spomenuo si SAE u Ljubljani, tamo si završio za glazbenog inženjera, kakvo je to bilo iskustvo?

Ivor Plužarić: To mi je jedan od najljepših i najinspirativnijih perioda u životu. Osim što sam tamo upoznao svog životnog prijatelja Gorana Kuretića, imao sam priliku baviti se i eksperimentirati sa zvukom od 0-24. Tamo sam i prvi put, kao dugogodišnji gitarist, prosvirao i otkrio bubanj. Tako sam postao session bubnjar i gitarist, a svoj sam završni rad snimio i odsvirao potpuno samostalno. Kasnije mi je jedan od profesora javio da je koristio tu snimku kao prezentaciju na otvorenim danima škole što mi je puno značilo.

Što te privuklo glazbi i koji su ti najveći uzori?

Ivor Plužarić: Glazbu, i zvuk općenito, zavolio sam nakon što su mi se kao fetusu formirale uši s osam tjedana. Moj prvi instrument van majčine utrobe bio je zvečka (koja je i danas neizostavan dio mog zvučnog potpisa), zatim sintesajzer i gitara. Između sam kratko svirao i harmoniku koju moja baka nikad nije prežalila jer “gitara je lijep instrument, al’ harmonika i mrtvaca oživi”. I bila je u pravu.
Što se glazbenih uzora tiče, rekao bih da su moji najveći uzori bili i ostali Pink Floyd, Ennio Morricone, Jack White, RATM, QOTSA, EODM i ostale skraćenice, Prince, T-Rex, David Bowie, Michael Jackson i naravno Madonna. Od domaćih Let 3, Neno Belan, Neki to vole vruće, Jura Stublić, Smak, Tajči, Oliver Mandić, Diletanti i Krunoslav Levačić.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X