Nastupom Gretchen Parlato i pratećeg benda sinoć je završio 8. Vip Zagreb Jazz Festival. U posljednje vrijeme postalo je uvriježeno da se u incipitima finalnih festivalskih izvještaja piše o recesijskom aranžmanu festivala stoga u ovom nećemo cmizdrit nad prolivenim mlijekom. Ako se s deficitom mire radnici Gredelja ili Jadrankamena onda se s deficitom jazz faca mogu miriti i oni koji su sinoć za kartu dali 120 kuna.
Internacionalni jazz magazin DownBeat tradicionalno svake godine rangira i sportski ocjenjuje suvremene jazz vokaliste pa je tako ove godine Gretchen Parlato zauzela drugo mjesto, a godinu prije okrunila se i titulom najveće nadolazeće jazz zvijezde nove generacije. Sa stigmom očekivanja nastupila je sinoć u Vip Clubu, za tu priliku, „fengšuiziranog“ u solidnom i intimnom jazz ambijentu. Prije svega moram napomenuti da nisam u potpunosti prihvatio contemporary jazz, pogotovo brazilske struje i hip – hop elemente koje je na Parlatinom zadnjem albumu uštrcao Robert Glasper. Mislim da čak malo i mrzim Glaspera zbog svih tih sranja. Pripadam staroj školi uznemirujućeg jazza Theoloniusa Monka i Milesa Davisa u kojem se akustični bas nadglašava s pijanistom, a od nostalgičara zaljubljen sam u Coltranea.
Katolički zatvoren sam došao na koncert, a otišao razdjevičen. Vrlo jednostavno, Gretchen Parlato prodala je seks pod jazz. Jučer mi je netko rekao kako je rasist po pitanju bijelih jazz vokalistica jer su pre-školovane, u tonalitetu, donose organizaciju akademije u improvizaciju jazza. I složio sam se s njim. Gretchen Parlato nema emocionalnu težinu Billie Holliday, ali ima erotičnu bahatost Bessie Smith, ili Bea Booze.
Parlato posjeduje fenomenalan tajming, šaputanja preko Eigstijevog klavira i uzdaha kad uhvati glavni rif daju erektilne rezultate karakteristične za youjizz. Duet koji je recimo jednom prilikom odradila sa Esperanzom Spalding, volio bi upravo zbog seksualnog konteksta čuti sa Amel Larrieux.
Što se set-liste tiče, na netu teško možete naći podatke o stvarima koje žena izvodi live tako da sam manje-više imao sudar naslijepo s Gretchen. Primjetio sam fenomenalnu obradu „Holding Back The Years“ od Simply Reda koju je gospodin Eigsti gospodski improvizirao, genijalno se držeći glavne teme, a lutajući po vukojebinama jazz mjera. Do sinoć sam mislio da to nitko ne može obraditi toliko genijalno kao Jonathan Butler.
Ono što sam sa sigurnošću znao jest da će izvesti „Butterfly“, priznanje i obradu legendarnog Herbieja Hancocka i „Weak“, nesretno spominjani Glasperov eksperiment. Hancock je jednom prilikom i rekao kako Parlato „ima duboku, gotovo magičnu povezanost s muzikom“. Vokalni početak „Butterflya“ je zapravo prepisani Al Jarreau, al’ reci ti to popizdjelom i obijesnom zagrebačkom jet-setu koji kulturni background sagrađen od Radmile Manojlović skriva onoliko spretno koliko kokain i gay stiliste.
Obrada Milesa Davisove „Blue in Green“ nije protekla toliko veselo, iako je Parlato Davisovu stvar odabrala kao jednu od pjesama koje nisu rađene u furioznom be-bop stilu što je više odgovaralo ambijentu kluba, a i njenim vokalnim limitima.
U svakom slučaju, Gretchen Parlato je dušu dala kao soundtrack lutanja Pacific Coast Highwayem ili u ovom slučaju; seljačkog žamora zagrebačkih poduzetnika.
Saznajte više:
Mostly Other People Do the Killing – istinski glazbeni masakr
John Medeski u recesijskom izdanju Zagreb Jazz Festivala