Drugi album obično je trenutak za rekonceptualizaciju ideja, pa tako i u slučaju Tihomira Hojsaka.
Na potezu od Graza do Niša, ime Tihomira Hojsaka poznato je po ambicioznom debutu „Jazz Room“ iz 2010. godine na kojem je surađivalo čak 12-oro muzičara. No, estetski uzusi su jedno, a isplativost pretvaranja stagea u koncept ‘Posljednje večere’ drugo, čime su zube na budžetima polomili i komercijalno otporniji igrači, sjetimo se samo Rundekovog Cargo Orkestra, Pips, Chips & Videoclips ili Jinxa.
Drugi album obično je trenutak za rekonceptualizaciju ideja, iako je u širini cjelokupne Hojsakove diskografije riječ o nekom drugom broju, te se odlučio za kvartet u kojem su još i bubnjar Kolja Gjoni, saksofonist Vojkan Jocić, te gitarist Vanja Kevresan iz Sremske Mitrovice koji je zamijenio Elvisa Penavu, dok se kao gošća u dvije kompozicije pojavljuje Maja Grgić.
Gitara kao posrednica koja svojim tankim nitima drži ekipu na okupu, a opet im ostavljajući dovoljno lufta da bude faktor rasterećenja u Hojsakovom opusu ima posebnu ulogu, ta pojavljivala su se u njegovim kombinacijama još trojica gitarista. Treba istaći i da je u dimenziji sviranja u klavirskom triju član Trija Matije Dedića. Na razini međuigre kvartet je jedna od ponajboljih kombinacija otkako je Satellite Kvartet zaglavinjao zavojima životnih prokletija. Bilo da je riječ o Kevresanovoj gitarskoj ‘late style’ vožnji koja osvaja već na compingu u uvodnoj „From Drnje to New Orleans“ ili post-koltrejnovskoj baraži Vojkana Jocića na tenor-saksofonu. Uvodna je skladba u dosluhu s rukopisom Masada Quinteta, čak i Bar Kokhbe, dok je cjelokupni koncept kvarteta u maniri Undergrounda Chrisa Pottera, općeg mjesta za tolike mnoge njihove vršnjake.
Hojsakove ideje frcaju dojmljivim realizacijama, tako je fusionovski dribling geparda „What is This“ posolio onomatopejskim vokalizama Maje Grgić. Naslovna skladba „Clockwise“ bazirana je na kužerskoj liniji call-and-responsea između gitare i saksofona, no tek skladba „Hard Times“ svojim opojnim teksturama centrira čitav album, kao što ga „Blue Road“ mnogostrukim nasnimavanjima glazbala razigrava. Kao mjesto refleksije ostaje duet u baladi „Autumn in New York“ Vernona Dukea istaknut Hojskaovom poslasticom, solom na gudalu uz timbar akustične gitare. Cijelom radu značajnu dimenziju daje i Gjoni, koji nije od onih bubnjara da će poput gradske vedute sjati iz pozadine impresionističkog pejzaža, već je sušta suprotnost navedenom. A zazubice rastu, pogotovo iz perspektive iščekivanja snimki Kevresanovog Unleashed Bop Forcea.
Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
