Na tvornički hrđav ponedjeljak razgovarali smo s Ernom Imamović, mladom hrvatskom kantautoricom koja je nedavno izbacila svoj prvi spot ‘Moj svijet’.
U sveopćoj apatiji domaće muzičke scene i diskografije u kojoj je politika zamjene teza jedino rješenje, a nasumično štancanje iskušane muzike temeljni prihod, mlada kantautorska scena nastoji maznuti svoj komadić neba i nešto love. Na tragu ovog sa zamjenom teza, glazbenici su danas sretni ako uspiju potpisati ponuđeni izrabljivački ugovor s diskografom, umjesto da bude obrnuto, tako da s komadićem neba možda i ide, ali s lovom baš i ne. Na tvornički hrđav ponedjeljak razgovarao sam s Ernom Imamović, mladom hrvatskom kantautoricom koja je nedavno izbacila svoj prvi spot, drugi singl, a o kojoj je nedavno pisao i Sale Dragaš. A Dragaš je kao Facebook, ako te ne spomene, nisi se ni dogodio.
Kako si Erna? Prije par dana si imala promociju singla „Moj Svijet“ u Retro Caffeu. Zadovoljna?
Erna Imamović: Daaa, bilo je super, intimna atmosfera, svakako i dobar način da predstavim svoj novi bend malo široj publici.
Sad sviraš s bendom. Odgovara ti to? Mislim prvenstveno na to da se većina kantautorske scene drži tog „one man show“ principa.
Erna Imamović: Istina, međutim evo već par mjeseci sviram s bendom, i s njima sve to poprima jednu drukčiju, novu dimenziju ; taj puni „bendovski“ zvuk daje pjesmama još više poleta i energije što i je nekakav krajnji cilj. A i sam bend vidim kao nekakav melting pot različitih utjecaja i preferenci. Sada nas je četvero; bubnjarka – Bruna Matić koja je genijalna i ima samo 17 godina, zatim Nikola Tkalčević koji je na gitari i Vilim Hlušička na basu. Ali, kao što to volim napomenuti sviramo pod zajedničkim nazivnikom – Erna.
Zašto?
Erna Imamović: Jer je tako jednostavnije. U tu priču krenula sam sama, sa svojim pjesmama, bend je tu došao na red malo kasnije, a i uvijek postoji mogućnost da se kroz godine ili mjesece mijenjaju članovi benda pa je raditi s tim pristupom puno lakše.
Pošteno. Kako ti se uopće čini ta kantautorska scena? Čini mi se da do prije par godina u ovom obliku nije ni postojala. Taj singer/songwriter koncept kojeg je donio val indie muzike poplavio je i Zagreb.
Erna Imamović: Ima nas u izobilju, ali mislim da je dobra stvar upravo to što smo svi dosta različiti, posebice ženski dio, što je dobro, jer mislim da većina može pronaći svoj put do publike. Jedina zamjerka je što se s vremena na vrijeme osjeća i zavist.
Znam da smo svi s vremena na vrijeme takvi, međutim to zna biti dosta nezgodno u našim ponajviše solističkim pozicijama. Mislim, manje više svi smo u tom undergroundu zajedno, možda malo više podrške jedni drugima ne bi bilo naodmet. Inače, svaka čast inicijativama Začarana Močvara, Škrabica itd…
Kažeš da vas ima u izobilju. Koliko je onda teško unutar tih okvira uopće dobiti svirku u Zagrebu?
Erna Imamović: Zagreb je prazan i mrtav grad. Jako je teško dobiti svirku zbog više razloga. Recimo, mnoštvo klubova u centru je zatvoreno poslije nekog sata zbog dragih nam stanara koji se ne mogu suočiti s činjenicom da žive u centru „so called“ metropole pa je neoprostivo da se čuje muzika do 23 sata. Također, sami organizatori, najčešće vlasnici klubova guše progres. Uvjeti sviranja su dosta teški, opreme ili nema ili je loše kvalitete, a što se tiče honorara – sretan si ako ga i dobiješ.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KAyd4xbzZpI[/youtube]
Nastupala si na Terraneu. Dobro za CV.
Erna Imamović: (Smijeh) Da, međutim, sjećaš se i sam kako je sve to funkcioniralo. Čitavo kumljenje za glasove se komotno moglo i izbjeći. Bilo bi puno logičnije da postoji nekakav žiri koji će odrediti sve izvođače, ovako su muziku vrednovali obitelj i prijatelji puno više nego stvarni fanovi što je zapravo varanje. Inače, sam nastup je bio jedno lijepo iskustvo. Bio je to nulti dan Terranea tako da je bilo i malo greške u koracima što se same organizacije tiče; termin, sama pozicija pozornice, eto, da je bar malo više ljudi znalo što će se na taj nulti dan događati u kampu. Inače, thumbs up! Dalje>>