Prvomajsko slavlje je prošlo (ako ga je uopće bilo). Život u korporativnom svijetu se nastavlja, a mi samo podsjećamo na jedan film koji je prošao nezapažen.
Treba li slaviti muku svakidašnju, i jesu li oni koji je slave to učinili na pravi način? Prvi maj je iza nas. I nekako se osjeća da su mnogi poslodavci zbog toga sretniji jer se, eto, oni o kojima ovise nekako drže posramljeno kad je u pitanju obilježavanje djela njihovih ruku.
Nazivati se radnikom već duži niz godina je nešto što se u našim krajevima smatra pomalo pogrdnim. Asocira to na male plaće, masne kute, žuljevite ruke, ogrubjela lica i tupe poglede onih koju muku svakidašnju započinju uz jutarnju. Nema tu glamura o kojem se sanja, a glamur je u modi.
Mentalitet čini čuda, pa je danas možda bolje biti i menadžer u zatvoru, nego radnik. U tim situacijama obično radi kolektivna mašta pa je većina sklonija vjerovanju kako je dotični kriminalac kao u nekom filmu opljačkao silne milijune, „zakopao“ ih negdje u nekom trezoru i sad samo čeka da odradi kaznu i ostatak života provede pijuckajući koktele ispod neke palme. Društveno ozračje nam je loše za slavljenje Prvog maja bez knedle u grlu.
Na kraju krajeva je li okupljanje oko zajedničkog kazana graha i guranje za besplatnu porciju nešto što bi se moglo prihvatiti kao vrhunac ceremonije za nekoga tko konstantno rinta i tko bi se valjda uz taj plastični tanjur variva trebao osjećati počašćenim? Ili sve smrdi na ubožnicu, brutalni pogled u budućnost, jer je i pojam sigurnog posla nešto što sve više iščezava?
Medijsko skretanje pozornosti s te vrste turobnog ozračja tako dobiva sve više na značenju, jer radnička klasa više ne voli ni da je se tako naziva, a pogotovo da je se podsjeća na rad. No s druge strane to je i dobar datum da se na TV programu u večernjim satima pronađu neki filmski naslovi nešto drukčijeg karaktera od uobičajenih.
Tako su u sklopu emisije „Posebni dodaci“ voditelja Hrvaja Pukšeca (koji se općenito u svojim emisijama trudi stvoriti drukčiji pogled na film) prikazana dva filma koji se bave radničkom tematikom. Prvi je bio „Crveni“ redatelja i glumca Warrena Beattyja, biografski film o Johnu Reedu, američkom piscu, novinaru i aktivisti kojeg je pojela boljševička revolucija, dok je drugi bio „Plodovi gnjeva“ klasik redatelja Johna Forda o velikoj seobi američkih farmera na zapad zahvaljujući bankarskoj okrutnosti za vrijeme prve velike američke ekonomske krize.
No u sadašnjosti su i to samo bile slike iz vremena kojih se više skoro i nema tko sjećati jer se radnje filmova odnose na događaje koji su se održali prije nešto manje od stotinu godina. Ali pored povijesnih činjenica i dramaturgije koja se ne probavlja lako ti isti filmovi opet nude neku utjehu današnjoj radničkoj klasi da je danas bar prag siromaštva mrvicu podnošljiviji. U svakom slučaju Pukšec je odradio korektan potez u okvirima nacionalne televizije, a povod ovome komentaru bila je njegova konverzacija s gostima koji su u polemizirali oko toga kako današnje kinematografije (pogotovo američka) guraju pod tepih scenarije o radnicima. Dalje >>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
