Nagurati 75 godina postojanja najvećeg superjunaka svih vremena u jedan film nije nimalo lagan zadatak. Zack Snyder je to ipak učinio vrhunski, sa svega nekoliko zamjetnih propusta.
U vrijeme kada gotovo svaki mjesec imamo jedan film o superjunacima, vraćanje Supermana u život nije se činilo kao pametan potez. Premda im je svima ‘predak’, s godinama je izgubio svoj kultni status, te postao jedan krajnje pojednostavljeni lik, koji je svoj maksimum doživio tek u prva dva filma s Christopherom Reeveom u glavnoj ulozi. No, i ta slava je polagano izblijedila, a danas „Superman“ i „Superman 2“ (a pogotovo treći i četvrti dio), izgledaju više kao trash komedija, nego ozbiljan film. O Singerovom pokušaju oživljavanja „Superman“ kanona iz 2006. godine da i ne govorimo. Toliko djetinjast i banaliziran prikaz ovaj veliki superjunak ne bi podnio još jednom.
Zato je odlučeno napraviti kompletni reboot, te se u svakom pogledu maknuti od izvornika. Snyder kao redatelj i koscenarist, te Goyer i Nolan kao scenaristi, vratili su se iskonskom Supermanu, te izvukli najbolje što se kroz proteklih 75 godina dešavalo u njegovom strip životu. Takav kolaž najboljih sastojaka pokazao se kao pravo rješenje i, barem što se samog simbola superjunaka tiče, pun pogodak.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ejXjZ-k6Myc[/youtube]
Nakon što Jor-El (Russell Crowe) predvidi kraj svog rodnog planeta Kriptona, pošalje tek rođenog sina Kal-Ela na Zemlju, kako bi započeo novi život za sebe i svoju rasu. Malenog Ka-Ela nađu Martha (Diane Lane) i Jonathan (Kevin Costner) Kent, koji ga odgoje kao svojega. S godinama se Kal-El, ili Clark (Henry Cavill) po zemaljski, sve više i više bori s onim što jest, no pravi izazov će mu biti tek dolazak Generala Zoda (Michael Shannon) i njegovog odreda pobunjenika, zadnjih preživjelih Kriptonijanaca, koji žele ono što Clark ima u sebi: generacijski genetski zapis cijele njihove rase. Za to su spremni uništiti cijelo čovječanstvo, tako da će Clark morati postati ono čemu je cijelog života podsvjesno stremio: Superman.
„Čovjek od čelika“ se svojski trudi biti ozbiljan film o superjunacima, poput Nolanove „Dark Knight“ trilogije, ali u isto vrijeme priuštiti non-stop akciju svojstvenu Marvelovom svemiru. Naravno, takva križanja nikada ne uspiju, tako da jedna strana uvijek mora patiti. U ovom slučaju je to dramaturgija, koja je pojednostavljena taman toliko da ne bude banalna, te da daje privid ozbiljnosti. Zack Snyder (300, Sucker Punch) je režirao cijeli film da funkcionira na principu održivog reciprociteta: imamo par minuta nabrijanih akcijskih scena, koje, taman kada postanu naporne, bivaju presječene nekim dramaturškim elementom. Nakon što Clark/Superman učini neko herojsko djelo, kroz flashback ćemo se vratiti u njegovo djetinjstvo, gdje ga otac uči da mora kontrolirati svoje moći, ili ćemo biti prebačeni u Jor-Elovu svijest, koja mu pak kazuje povijest njegove rase. Takav tempo priče je iznimno zahvalan za gledanje, jer se stalno nešto događa, ali svako malo su dramaturške stanke, dovoljne da se gledatelj odmori.
No, kao što sam rekao, taj način pričanja priče ima svojih mana, a to je jednostavno prebanalna studija lika Kal-Ela/Clarka/Supermana. Sama pomisao da tu zapravo imamo tri osobe i tri različita karaktera u jednom tijelu vrlo je zastrašujuća, a Snyder je samo zagrebao po površini svakog od njih. Naravno, ovo nije pravi origin film poput „Batman Beginsa“, da ima vremena baviti se tom tematikom, no ipak, ostaje dojam da je Superman ponovno prikazan plošnije nego što to zavređuje. Iskupljenje dolazi kroz prizmu Snyderovih malenih, suptilnih detalja, poput aluzija na Isusa ili žrtve, pa čak i smrti, koju nekada moramo podnijeti za veće dobro. Film ima mnogo takvih trenutaka, koji obogaćuju priču, i čine ju znatno dubljom nego se na prvi pogled možda čini, no nikada ne dovedu svog lika do nekog karakternog klimaksa.
Ali, ako već dramaturgija šteka, onda potpuno zadovoljstvo dolazi iz akcijskih elemenata. Film je jednostavno spektakularan, te je Snyder podigao letvicu na razinu koju će teško tko moći doseći. Istina, film je stajao preko 200 milijuna dolara, ali to se itekako osjeti. Od samog početka i uništenja Kriptona, pa do zadnjih pola sata u Metropolisu, koji su praktički isključivo akcija, gledatelj ostaje razljapljenih ustiju čudeći se divoti koju gleda. Nije to niti prebrza i nepregledna akcija, poput one iz „Transformersa“, a nije niti loš CGI, poput recimo svježeg „After Eartha“. Ovdje je sve toliko ispolirano, pregledno i zabavno, da je stvarno užitak prisustvovati takvom spektaklu. I što je najvažnije, scene se ne ponavljaju, te će svaki put akcija biti drugačija i originalna, bilo a su to zračne bitke ili rušenje zgrada. A kada vam i postane naporno, Snyder ju održi i pusti malo dramturgije, tek toliko, da se spremite za iduće opće razaranje.
„Čovjek od čelika“ nije mnogo toga što su mu pripisivali prije premijere, ali ako nešto jest, onda je definitivno najbolji blockbuster u zadnjih pet godina. Efekti i akcija su daleko superiorniji od bilo čega što smo do sada gledali, priča je taman dovoljno koherentna i kompleksna da ne bude banalna, a opći doživljaj je i više nego pozitivan. Naravno, ne treba zaboraviti niti glavnog junaka, kojega je bez ikakve zamjerke odigrao Henry Cavill, ali i ostatak glumačke ekipe, s dvojcem Costner-Crowe kao očevima, Shannonom kao dostojnim protivnikom te Amy Adams u ulozi Lois Lane. Sve u svemu, ako postoji neki film kojega morate pogledati u kinu ove godine, onda je to zasigurno „Čovjek od čelika“.
Ocjena: 8/10
(Warner Bros., Legendary Pictures, Syncopy, DC Entertainment; 2013.)