Kurt Vile u Tvornici – pred vrhuncem kantautorovog opusa

Za razliku od slučaja Cedella Davisa koji je u Zagrebu gostovao prošli tjedan, ovog su se puta domicilni mediji raspisali, a čak i pripetavali ‘ko će Vileu dati više pozitivnih kredencija. Te najbolji pisac generacije, te novi Neil Young, a Lana Bunjevac čak je izvukla iz naftalina i neki intervju s dotičnim gospodinom u kojem smo saznali da voli Jima Jarmuscha i da je dijelom odrastao u Bostonu. Wow!

Istina je da sve postaje isključivo bipolarno. Ili jest ili nije. Ili si bogat ili grcaš u dugovima. Ili si genijalan ili si Srbin, mutikaša, kabadahija. Istina je da nema više trojki i vrlo dobrih, to su brojke koje, očito, nestaju zajedno sa srednjom klasom, utopljene u društvu kojem je hiperbola najdraža pjesnička figura. A Kurt Vile nije najbolji pisac generacije, predzadnji album mi više djeluje kao nezavršeni projekt Neil Younga i Crazy Horsea, a novi album mu je strašan. Kurt Vile je vrlo dobar.

U Tvornicu sam stigao upravo u onom trenutku da mi ljupka Dunja aka Lovely Quinces stigne prigovoriti jer sam propustio njen nastup. Vrlo mi je logičan taj slijed jela i vrlo je sličan. Dunja Ercegović prirodni je derivat glazbe Kurta Vilea na način na koji to nije ni jedna momentalno relevantna hrvatska kantautorica, a što se moje malenkosti tiče nešto poput „Wrong House“ komotno je moglo k’o singl na „Childish Prodigy“ ili „Constant Hitmaker“, i mislim da se Vile pritom ne bi bunio. Dapače.

Vile je gig započeo sa „Wakin’ On A Pretty Day“ drugim singlom sa zadnjeg albuma, vlastitoj odi Philadelphiji ali i memorabiliji o egzistencijalističkom kolapsu, dihotomiji i umjetnosti koja ima samo teorijsku primjenu. Vile se pritom žali da je umjetnosti totemizirana, preopipljiva i ostavljena na milost i nemilost svakom šljamu koji je može slobodno silovati. Primjećujete širinu teme? Ovakav diskurs možda će čuditi one koje nisu poslušali zadnji LP, no Vile je prije ili poslije morao naći najlirskiju od svih svojih vena, a našao ju je na zadnjoj ploči, koja je ipak, onoliko apologetska koliko i autentična. Zadnjim je albuumom Vile promijenio svoju autorsku depešu i strukturu tekstova proširivši ih do onih tema koje teže klasičnoj viziji „kozmičke američke glazbe“. Tek tim potezom, dežurni su ga leksikografi i Lana Bunjevac počeli spominjati u kontekstu jednog od najvećih američkih kantautora. A njemu se, sve se čini, takav pridjev i sviđa, stoga ne čudi da je čak polovica pjesama od sinoćnjeg relativno kratkog seta, bila upravo sa zadnje ploče što je čak i za promo turneju previše. Naročito uzevši u obzir da je „Wakin’ On A Pretty Daze“ izašla tek prije dva mjeseca, a Zagreb nije Philadelphia. Tu stvari, ipak, dolaze nešto sporijim tračnicama.

Pristojno popunjen tvornički Veliki pogon sinoć je suglasno uživao u onome što se komotno može nazvati vrhuncem Vileova opusa. Bez obzira na njegov pankerski background i fenomenalno snalaženje u određenim up-tempo dionicama, Vile je prirodni kantautor koji je prelijepo i kohezivno u svoje pjesme utkao garažnu lukavost i Youngove „overnite vjeroispovijesti“, a koje su u posljednjih godinu dana elegantno zaokruženi uistinu jebenim EP-om „Square Shells“ i posljednjim slučajem „Wakin’ On A Pretty Daze“.

Namjerno linearan i iscrpljen, Vile je sinoć i uživo koketirao s mutnim vodama vlastite hipersenzibilnosti, grčio se, klečao na koljenima i jako malo pričao. Neki će reći pregenijalno, ja kažem – vrlo dobro.