Dodatno ‘Extra’ izdanje nije potpuna i koherentna cjelina, već mješavina slatkiša različitih i prije svega žešćih okusa.
Uzbudljivi moment kod Davida Bowieja jesu redovito uspješna i s lakoćom postignuta iznenađenja i četrdeset godina nakon probijanja na scenu. Kada čovjek na pragu sedamdesetih lansira glam-rock stvarčinu „Atomica“ tipično-ziggyevskih trzaja s jednako energije kao i na zenitu svojih glamuroznih transformacija, onda zaslužuje biti prozvan glazbenim Bogom bez imalo skromnosti. Samouvjereno nameće vokal posebice kroz refren sugestijom „Let’s get this show on the road“, ali nas ipak u stvarnosti uskraćuje za taj zanosni čin gdje bi nam ukrao dugi aplauz koji povezuje „Atomicu“ sa sasvim drukčijom jedinicom što je i najavila ovo dodatno izdanje albumu „The Next Day“.
Naime, pljeskom kao isječkom ili uzorkom iz pljeskajuće glazbe Stevea Reicha album nastavlja u kolosalni remiks pjesme „Love is Lost“ Jamesa Murphya gdje stapa melankoliju s bowiejevskim dance elementima. Prepuna staccata obojanih elektroničkim distorzijama „Love is Lost“ koketira s nostalgijom kakve nema u drugoj prearanžiranoj pjesmi s ranije objavljenog albuma – „I’d Rather Be High“. U njoj dominantne gitare zamjenjuje romantiziranim čembalom čime odzvanja karnivalesknom atmosferom sasvim prigodnoj za posudbu novoj Louisu Vittonovoj reklami smještenoj u Veneciji. „I’d Rather Be High“ tako nije nešto najuzbudljivije na deluxe izdanju albuma, pa možda upravo i zbog nje „Extra“ nema zaokruženost kakva bi dobro došla novitetima poput „Like a Rocket Man“ i „Born in a UFO“ – starim inspiracijama iz dubokog Svemira s klasičnim gitarskim rock dionicama i oštrim bubnjevima. Takvih elemenata, pak, nema u dosadnjikavoj „Informer“ ili „So She“ kojom zatvara izdanje, ali ne i cjelinu.
„The Next Day Extra“ krunski je dokaz Bowiejeve ljubavi prema glazbi i samo glazbi – nastavak potvrde da mu ne treba pompozna promocija ili ikakava glazbena turneja da bi se obratio najvjernijim poklonicima. No dodatno izdanje objavljeno nešto više od pola godine s albuma koji smo u ožujku recenzirali ipak nije potpuna i koherentna cjelina, već mješavina slatkiša različitih i prije svega žešćih okusa. U neke ćemo samo zagristi, a neke u slast proždrati. Reizdanje samo ilustrira nemirni duh što traži svoj glazbeni procjep da iziđe iz Bowiejevih glasiljki i prstiju, dokazujući da je deset godina hibernacije bilo nepotrebno predugačko desetljeće. Ipak, učahurivanje mu dobro stoji kada nas naposljetku počasti Hi-Fi kolekcijom noviteta.
Extra pjesme:
Atomica
Love is Lost (Hello Steve Reich Mix by James Murphy)
Plan
The Informer
Like a Rocket Man
Born in a UFO
I’d Rather Be High (Venetian Mix)
I’ll Take You There
God Bless the Girl
So She
Ocjena: 7/10
(Columbia / Menart, 2013.)
Recenzija: David Bovie “The Next Day”