Tek dva mjeseca od izlaska osmog studijskog albuma, Zagreb se našao privilegiranim osjetiti Morcheebu. Treći je ovo Morcheebin izlet u Zagreb.
Nakon, iz druge ruke, genijalnog koncerta u SC-u, sada već davne 2003. pred deset hiljada ljudi i onog na InMusicu, iz prve ruke – solidnog (trip hop i open air ne idu ruku pod ruku), sinoćnji i treći, opet iz prve ruke – ludilo. Bio sam malo skeptičan. Kažem, zadnji put sam ih gledao na InMusicu prije tri godine u vrijeme kada je to bio manje-više ozbiljan festival, Edwardsova se tek koji mjesec prije vratila u bend, “Blood Like Lemonade” produkcijski je odradila tek od sredine, a to je tek kratki koncertni rafal i ne stigneš pohvatati baš sve.
Osim toga, trip hop na open air festivalu i nije mjerilo. Vidjeli smo kako je funkcionirao bliski mu acid jazz Thievery Corporationa na Terraneu. Loše. Naravski, prije nego kažemo štogod o Morcheebi, bilo bi patriotski i red da nešto kažemo i o Lovely Quinces, a koja je u sklopu sinoćnje ceremonije glumila predjelo. Kada sam prije nešto više od desetak dana pisao o njenom akustičnom nastupu u Malom pogonu, taj četvrtak prije nešto više od desetak dana, Morcheeba još nije objavila ime predgrupe. Učinila je to sutradan ujutro. Tako tekst entuzijastično završava imperativom da se Ercegovićku u nekoj drugoj prilici, nakon nekog vremena prebaci u Veliki pogon što je nakon rasprodanog Malog logičan potez promotora. Tada sam mislio da je vrijeme da domicilni koncertni promotori i organizatori štogod i odlobiraju u svoje ime, u ime svojih džepova i u ime scene pa makar i u dijapazonu svoje kuće, a selidba mlade kantautorice s prvim EP-om u dvoranu s većim kapacitetom prešutna je sugestija da se nešto događa. 10 dana nakon, Lovely Quinces je bila lovely u Velikom pogonu. U nešto sporednijoj ulozi, ali je bila i to je odrađeno časno.
Finale večeri startalo je, čini mi se, prije nego je to itko očekivao. Autor ovih skromnih redaka ne pamti u historiji zapadne civilizacije da je koncert ikad počeo ranije nego je najavljen, ali nema ništa protiv da ga se istim iznenadi s vremena na vrijeme. Naročito kad to čini Skye Edwards. I to u paperjastoj bijeloj haljini s otvorenim leđima. I to odmah s “Make Believer”, četvrtom po redu i najboljom stvari s novog albuma koja je, kasnije se ispostavilo, figurirala kao inicijalno obećanje dato publici pa kaže “Take me on a trip from fantasy to fever” što je evidentno, bespogovorno i apsolutno najbolja sintagma kojom bi se dalo opisati sinoćno glavno jelo.
Od fantazije do temperature eksponencijalno se širio magličasti downtempo trip hop beat koji u onom klasičnom bristolskom smislu i nije najtipičniji trip hop. Morcheeba nije definirala žanr, ona ga je samo fino i školski zaokružila i doradila nekim atipičnim elementima, u sinoćnjem slučaju fenomenalnom disko interpretacijom Bowiejevog ‘jebe mi se živo klasika’ “Let’s Dance”. “Big Calm” ‘mjesto’ “Who Can You Trust” uvjerljivo je najbolji Morcheebin LP i uz Portisheadov “Dummy” apsolutni klasik žanra. To je albumčina koja se poigrala i s manje poznatim instrumentima izvan Bristola, a manje poznatih instrumenata van Bristola i nema toliko budući da crnačko stanovništvo tog grada još uvijek nije spalilo mostove s utjecajima Jamajke i one strane Atlantika.
Stoga razumijete moju skepsu kada Edwards u intervjuu bubne da je “Head Up High” povratak korijenima i album koji je trebao biti objavljen baš nakon “Big Calma”. Tome baš i nije tako, ali je album u svakom slučaju mnogo znatiželjniji i mnogo više Morcheeba nego što je to slučaj s “Blood Like Lemonade”, koji je ako ne računamo one dvije izlike za album snimljene u interludiju odlaska Edwardsove, kreativno najdeficitarnije izdanje Morcheebe. “Blood Like Lemonade” nema tako jednu “Release Me Now” koja je i instrumentalno i aranžerski čorba svega i svačega, da bi se onda još i vokalno ukrasila rap dionicom uz dodavanje i ‘singalong’ ‘ša na na na’ elementa, a koji je sinoć otpjevan u suglasju s infantilno razdraganom publikom, koja je znala i više od refrena.
A tek novi album? Čudo je ta Morcheeba. A i tko bi ostao ravnodušan na ono tobože spontano hihotanje Skye Edwards? Ili Godfreyevo laskanje o najboljoj publici na turneji? Ili na nešto duže čekanje na bis? It’s all part of the process, kažu na “Big Calmu”.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
