‘Kradljivica knjiga’ će ispuniti svoju glavnu zadaću i natjerati gledatelja da (pod)svjesno zagrca nad sudbinom njezinih nedužnih likova, ali to na dušu ide isključivo Markusu Zusaku i njegovom literarnom predlošku. Ostatak je filma na razini prosječnog TV uratka, kojega od konkurencije izdvajaju samo jaka glumačka imena i karizma mlade Sophie Nélisse.
Strahote Holokausta i opće stanje jeze koju su nacizam i fašizam donijeli Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata neiscrpna su tema za filmaše koji raznim pričama malih ljudi pokušavaju sa trona skinuti nedostižnog vladara tog podžanra, „Schindlerovu listu”. Tijekom godina smo tako mogli gledati iznimno kvalitetne naslove poput talijanskog „Life is Beautiful” i američkog „The Boy in the Striped Pajamas”, a sada je isto pokušala američko-britansko-njemačka produkcija filma „Kradljivica knjiga”. Adaptacija istoimenog bestsellera Markusa Zusaka ima svoje trenutke, ali osim neizbježnog prvoloptaškog sentimenta i nekoliko vrlo dobro odigranih uloga, nije otišla daleko od običnog TV filma.
Djevojčica Liesel (Sophie Nélisse), čija je majka u predratnoj Njemačkoj stigmatizirana kao komunist, biva poslana na udomljavanje kod starijeg bračnog para, čangrizave Rose (Emily Watson) i dobroćudnog Hansa (Geoffrey Rush). U privikavanju na novu okolinu joj pomaže vršnjak Rudy (Nico Liersch), a snagu joj daje čitanje knjiga i sanjarenje o ljepšem životu. Sve se mijenja kada u kuću ove čudne obitelji upada mladić Max (Ben Schnetzer), Židov čiji je otac spasio život Hansu u Prvom svjetskom ratu, te se ovaj zakleo da će mu se na bilo koji način odužiti.
Kao i mnogi drugi slični filmovi, i „Kradljivica knjiga” kao nosač priče bira nevinu djecu, koja su se ni kriva ni dužna našla usred tog bezumnog kaosa. Iako kroz njihove oči rat izgleda mnogo drugačije nego kroz oči odraslih, teško je pronaći objektivnost u cijeloj toj priči, a da se pritom izbjegne nekakvo banaliziranje i otklon od emotivnog impulsa koji je u ovom slučaju primaran. Zato bi kao svojevrsni balast svoju ulogu u realizmu trebali odigrati Lieselini posvajatelji, koji daju sliku pravog stanja stvari, a kao treći uteg na vagi stoji lik Maxa, Židova koji predstavlja onaj iskonski horor mržnje prema ljudima koji su na neki način drugačiji.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0sPr4snZqcM[/youtube]
Redatelj filma Brian Percival, koji je slavu stekao radom na iznimno hvaljenoj seriji „Downton Abbey”, prvi je put dobio priliku raditi na visoko profiliranom filmu, te se u ulozi kormilara ovakvoga broda nije najbolje snašao. Iako bi se zbog same teme i njezine obrade u literarnom predlošku moglo reći da nije mogao fulati, ogolio je sve one silne slojeve i na kraju od izvornika ostavio samo čisti, prvoloptaški sentiment. Vidi se da je prije toga radio samo TV filmove, jer je upravo za takve radove karakteristična ovakva raslojena, ali prilično uska i zatvorena priča, koja na kraju ne prenosi kvalitetno što, kako i zašto se uistinu događalo.
U toj plejadi iznimno zanimljivih i raznovrsnih likova jako teško pronalazi fokus i čini se kao da se ne može odlučiti čija je priča važna i na koje bi se njezine elemente trebao usredotočiti. To neizbježno vodi do neujednačenog ritma, u kojem se zanimljivi i dosadni elementi izmjenjuju svakih 10 minuta, a u isto se vrijeme gubi ikakva mogućnost kvalitetne karakterizacije. Tako iznimno važan lik Maxa ostaje prilično zakinut za svoju stranu priče, dok simpatični, ali ni približno zanimljiv dječak Rudy dobiva nepotrebno visoku minutažu, bez nekog konkretnog krajnjeg doživljaja. Percival svjesno ignorira i neke druge bitne motive, poput smrti Lieselinog brata ili majčinske figure gradonačelnikove žene, koji su od bitnih stavki cijele ove priče svedeni na tek prolazne hodajuće kulise.
Nimalo ne pomaže niti činjenica da svi glavni glumci pričaju na engleskom s njemačkim naglaskom i povremenim ubacivanjem njemačkih izraza i riječi (zašto?!), dok sporedni likovi nekada govore na čistom njemačkom, a nekada na tom engleskom s njemačkim naglaskom. To stvara konfuziju i nepotrebno odvraća pažnju od onoga što se događa na ekranu, a iskreno, teško je vidjeti bilo kakvu pozitivnu stranu ovakvom izboru verbalizacije. Svi znamo da su Rush i Watson izvrsni glumci i bez toga da nam ‘prodaju’ svoju sposobnost govora s naglascima…
Upravo su oni, uz malu Sophie Nélisse, i glavna snaga ovoga filma. Curica je iznimno talentirana, simpatična i karizmatična, te svojom pojavom zapravo nosi cijeli film i uvelike utječe na njegovu krajnju emotivnu isplatu. Niti ona, kao i njezini stariji kolege (pogotovo Emily Watson) nisu svoj posao odradili na razini kakvu očekuju neki prominentni redatelji s A liste, pa ponekad zapada u faze odrvenjene glume. I ovo je krivica jedino i isključivo Percivala, koji očito nije dao previše prilika za ponavljanje kadrova i poliranje tih mikroreakcija, te se za završni rez uzimalo i ‘prolazno’ glumljenje.
Na kraju će „Kradljivica knjiga” ispuniti svoju glavnu zadaću i natjerati gledatelja da (pod)svjesno zagrca nad sudbinom njezinih nedužnih likova, ali to na dušu ide isključivo Markusu Zusaku i njegovom literarnom predlošku. Ostatak je filma na razini prosječnog TV uradka, kojega od konkurencije izdvajaju samo jaka glumačka imena i karizma mlade Sophie Nélisse.
Ocjena: 5/10
(Fox 2000 Pictures, Studio Babelsberg; 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
