Fokus ‘Nimfomanke’ određen je lećom seksa, ali karnalni seks, koliko god da se to činilo, ipak nije u njemu. Štoviše, seks se koristi kao lakmus za dekadentni život protagonistice i njezine emocije/reakcije na rasap neposrednog kruga ljudi oko sebe.
Spektakularna pretencioznost najbolje opisuje zadnji projekt Larsa Von Triera koji je skinuo i ogolio neka od zvučnih imena filmske industrije kako bi, prema visokim očekivanjma publike, isprovocirao vlastitu konvenciju šokiranja. Receptura i uzorak scenarija i režije nisu se previše modificirali u odnosu na kontroverznog „Antikrista“, čime, unatoč krajnjoj eksplicitnosti koja će nas natjerati u kina, ipak gubi na efektivnosti i provokativnosti. Kolosalna usmena predaja samoprozvane nimfomanke Joe megalomanski je mozaik seksa podijeljen u dva dijela koji ponovno predvodi plaha, ali nezasitna Charlotte Gainsbourg.
Glavu nije trebalo razbijati oko odabira glavne uloge – Charlotte Gainsbourg, von Trierova muza utjelovila je seksualnu požudu pomalo androgine Joe. Ona je izmučena i nesretna nimfa bez pretenzije na emocionalno povezivanje s ijednim u seriji muškaraca. U potjeri za što većim brojem njih i istraživanjem vlastite seksualne slobode; u oslobođenju svog seksualnog demona, Joe, ironično, gubi orgazam kao konačnu dimenziju seksualnog čina gubeći vlastito jastvo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=IqaMPZZhNn8[/youtube]
Ironija se dalje razvija kroz proporcionalni gubitak seksualne ugode i njezina klimaksa s prepoznavanjem mogućnosti realizacije prostora tijela i tjelesnosti. Epifanija pritom ne dolazi na samome kraju, nego u samom početku s prvim kadrovima filma gdje Joe izmučena i izubijana leži prekrivena tankim prekrivačem mekog snijega s kojeg je sklanja stari Seligman (Stellan Skarsgård) – poetični mudrac bez tendencije osuđivanja, blagonaklon prema njenoj devijantnoj seksualnoj politici. Dok sluša o lepezi lascivnih lica mlade nimfomanke oblikovane prema Sadeovom obrascu, starac neočekivano dobro probavlja narativ o fetišizmu izmoždene djevojke uz sporadične i neočekivane momente vlastite pohotnosti, razbijajući tako suptilnu monotoniju narativne niti. Von Trier tako upisuje očekivanu i zahtjevanu dozu zazorne ludosti, ilustrirajući njezinu priču o vaginalnom fetišizmu, odbacivanju ljubavi u korist jebačine neočekivanim referencama iz visokog akademskog registra. Tako Joe i njezina priča bivaju opravdani teorijama umjetnosti, religije, književnosti i – ribolova, a sam spolni čin; seks ipak ne postaje pornografija s kojom koketira i pleše na tankoj niti, nego i ostaje probavljiv tabu koji gubi svoj zazorni naboj kroz razvoj fabule.
Ocjena: 7/10
(Zentropa Entertainments, Zentropa International Köln, Heimatfilm, 2013.)