‘Ispočetka’ u EXITU – raspadnuti poput Jugoslavije

Metateatarska predstava gledatelju ne dopušta ulazak u zonu sigurnosti.

'Ispočetka' (Foto: Radomir Sarađen)

Oni su glumci koji postavljaju predstavu o užoj obitelji. Ili su obitelj koja se pretvara da glumi na pozornici. Sin je tati mama, a mama je sinu ljubavnica. Predstava nikako da počne. Supružnici su mislili da će dvadeset godina nakon prvog susreta, ako bude trebalo, moći početi ispočetka. Glumci su nezadovoljni redateljem, piscem i ulogama. Sin je nezadovoljan svijetom i podigao bi revoluciju. Za sve su krivi kapitalisti. Otac je nezadovoljan obitelji. I sobom. Osjeća se raspadnutim poput Jugoslavije. Valja pobjeći u snove, valja pobjeći u sjećanja. Sanjarenja. Valja pobjeći od snova. I od sjećanja. I od sanja. Susreli su se posred mostarskoga mosta, spremni za samoubojstvo ili za ljubav. Glumica bi komunicirala tišinom. Život je teatar, teatar je život. Kako se sporazumjeti s publikom? Kako se sporazumjeti s bližnjim? Odakle početi, kako završiti? Zatamnjenjem?

Dvosatna metateatarska predstava „Ispočetka“ pisca i redatelja Mislava Brečića s gledateljem komunicira neprestano ga držeći izvan zone sigurnosti, kako nerijetkim izravnim obraćanjem glumaca publici koja u tim zgodama dobija i svoje svjetlo, tako i upornim izbjegavanjem poprimanja nekog prepoznatljivog i definiranijeg oblika koji će posjetitelju omogućiti da se opusti u stolcu uz misao da zna što gleda i kako se prema tome treba odnositi. Riječ je o ambicioznom, zahtjevnom pa i poetičnom komadu koji postavlja puno pitanja, a daje malo ili nimalo odgovora, oslanjajući se na eventualnu teatarsku magiju što će je osigurati vrsni glumci (Jelena Miholjević, Sreten Mokrović, Krešimir Mikić, Bojan Navojec) koji se na sceni zovu stvarnim imenima i osebujan koncept gradnje cjeline grubo trganim fragmentima krhotina koji odbijaju stvoriti jasniju sliku, odnosno „istkati vestu koja će nas utopliti“. Lica traže autora, glumci traže likove, obitelj traži sebe, pretvaramo se da uživamo u međusobnom društvu i u toploj juhici. Je li i život tek niz nerazumljivih ili rubno razumljivih fragmenata i šumova u komunikaciji, povezanih tek mjestom zbivanja pa bi i teatar, kao njegov odraz, trebao biti isto, umjesto da stvara lažne pripovijesti i, unoseći tako red u kaos, budi (lažnu) nadu?

Osebujno istraživanje hvalevrijedno je izazovna ponuda vazda odvažnog EXITA.

(Teatar EXIT, Zagreb, 25. siječnja 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X