Punčke su prošlu godinu zapečatile jednim od najboljih albuma po mišljenju glazbeno-novinarske struke. Koncertno je bend u niskom startu već na početku 2014. (u subotu 8. veljače na redu je zagrebačka Tvornica kulture), odškrinula su se i vrata prema Austriji i Mađarskoj, ali djevojke i dalje čvrsto stoje na zemlji i spremne su iskoristiti svaku šansu, pa čak i po cijenu ‘iskakanja iz paštete’. Ravno do dna daje svoj skromni prilog u tom ‘iskakanju’.
Od DORF dokumentarca do jednog od naj albuma lanjske godine, ako je slušati izbore onih koji se bave glazbom. Prorijedilo se članstva i iskristaliziralo glazbe u smislu što i kako zvučite. Jeste na pola puta ili na početku?
Lucija Ivšić: Tek smo na početku. Albumom smo si otvorile vrata, isplivale na površinu i spremne prihvatiti sve nadolazeće izazove.
Punčke u startu i sad? Koje su sličnosti, a koje razlike prema stavu i odnosu prema glazbi i prema sceni?
Lucija Ivšić: Sličnosti? Ruby i ja koje smo „srce i duša“ benda, jer smo ga ujedno i osnovale, smo ostale iste, samo smo malo odrasle. Vidici su nam se proširili dolaskom u Zagreb, a stekle smo puno iskustva svirajući i putujući. I dalje sviramo jer to volimo, to se nije promijenilo i sumnjam da će ikad. Razlike? Znamo što radimo, svjesne smo svog potencijala i kvalitete i grabimo prilike kako dolaze. To sa 15 godina nismo mogle.
Obzirom na rijetkost all girl postava na našoj sceni, osim Cacadou Looka, nekih pseudoestradnih i nekih riječkih pokušaja ne sjećam se da je bilo kod nas sastava tog tipa. Od svega toga najbliže ste Boyama… Gdje je Vaše mjesto u tom, htjeli ne htjeli, još uvijek estrogenskom svijetu? Vjerujem da ste u prednosti jer svirate drčno i zbog rijetkosti upadate u oči…
Lucija Ivšić: Naći ćemo si mjesto gdje god poželimo. Ne svrstavamo se nigdje, jer naš pristup glazbi i njezinom stvaranju ni u jednom trenutku nije ograničen žanrovima, spolom ili bilo čim drugim čemu nema mjesta u procesu stvaranja. Želimo da nas ljudi čuju, a da bi nas čuli moramo iskakati iz paštete, svirati puno i pokazati stav. Već zadnjih godinu, dvije dana nas rijetko tko proziva zbog činjenice da smo ženski bend, stoga je jasno da smo uspjele i tu „prepreku“ savladati i postati bend kojeg ljudi prvenstveno slušaju.
Čim ste se pojavile odmah su mimo onih direktno glazbenih počela i socio svojatanja, tipa feminstički pokreti, želja za glasnogovrništvom i sličnim pizdraijama. Obzirom na teme o kojima pjevate – što je pokretač svijeta pjesama Punčki?
Lucija Ivšić: Inspiraciju pronalazim u teškim trenucima i ma koliko god oni nekad bili smiješni – znaju mi zakomplicirat život. Jedini način da kažem što mislim i što me muči jest glazba. Brojne su situacije i osjećaji o kojima pjevam (nesanica, tjeskoba, degradiranje same sebe, prekidi…) i ne sjećam se da sam ikad (pjesma „Doručak“ je iznimka) napisala pjesmu dok sam bila sretna. Kad mi je sve ok, uživam u tome, a kad nije, sjednem, izderem se o tome i bude mi lakše.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lLiHCM79xn0[/youtube]
Nakon nekoliko godina etabliranja na sceni što znači danas s vašeg stajališta imati bend u financijskom smislu? Obzirom na besplatni download i DIY izdanje vjerujem da Vas ZAMP HDS štiti jednako kao i Đonija Štulića. Ali koliko bend Vašeg profila može preživljavati i dobiti neki honorar od koncerata, je li to dovoljno da ste bar na plus nuli?
Lucija Ivšić: Lagala bih kad bih rekla da se ne može zaraditi, međutim, da bi se došlo do ikakvog „plusa“ od koncerata prije svega je potrebno puno vremena i svirki. Mi smo tek u zadnje dvije godine počele dobivati ozbiljnije honorare, ali s druge strane su nam se i troškovi ulaganja povećali. Imati uspješan bend ne znači samo svirati i zarađivati, već je nužno kontinuirano ulaganje koje i košta naravno. Ali bitan je napredak koji se vidi kako vrijeme prolazi i bend raste. Važno je imati stav i biti svjestan svog potencijala i onoga što možeš kao bend pružiti klubovima, organizatorima i publici. Cijena raste kako i bend raste, neki organizatori to razumiju, a neki ne. Stoga s nekima surađuješ, a s nekima ne. Ali činjenica je da bez obzira na mogućnost zarađivanja putem koncerata i prodaje mercha, troškovi su sve veći. Tako da smo mi trenutno na pozitivnoj nuli.
Koliko svirate cca po Rvackoj i regiji otkad je zadnjeg albuma i malo veće pompe i spominjanja Vašeg imena?
Lucija Ivšić: Pozivi za koncerte stižu svaki dan, što je divno vidjeti jer nikad neću zaboraviti početke Punčki kad sam slala po 200 mailova dnevno, a ne dobivala natrag niti jedan odgovor. Situacija se okrenula (prošlo je šest godina, bilo je i vrijeme) i sve više ljudi zna za nas. Nisam sigurna, ali mislim da je od objave albuma prošlo nekih 15-ak koncerata što po Hrvatskoj, što po Sloveniji, a otvorila su se vrata i Austrije pa ćemo i do tamo uskoro.
Video rad? Imate dobar back up i vizualno ste u bojama. Kako radite spotove i koja je ideja?
Lucija Ivšić: Jedna od nama jako bitnih stvari jest uključivanje prijatelja u naše razno-razne projekte vezane uz dizajn, fotografiju, pa tako i video. Prva dva spota smo radile u suradnji sa riječkom ekipom (Marta, Kristijan i Kristina) i sve se temeljilo na spontanosti, druženju i dobroj atmosferi. Sumnjam da bi spotovi bili takvi kakvi jesu bez toga. Posljednji spot za pjesmu „Iz dana u dan“ je radio moj dečko Bojan Crnić u suradnji sa Martinom Peranovićem. Princip je sljedeći – sjednemo na kavu, pričamo o pozadini pjesme, brainstormamo i krećemo u akciju. Nerijetko se događa da sve što zamislimo na prvu se kroz samo snimanje zamijeni sa nečim potpuno desetim. Dalje>>