Zagreb International Blues Festival po prvi je puta imao domaćeg headlinera, a Majke su, navodno, u subotu 31. svibnja po prvi put nastupile pred sjedećom publiku u kino dvorani Studenskog centra, u poluakustičnom formatu.
Goran Bare je često otpisivan kao slab tekstopisac. Uzmimo za primjer pjesmu „Pokreni se“ s albuma „Izgubljen i nađen“. Prvi stihovi glase: „Ne postoji nešto što ne postoji“ i često su predmet podsmijeha, kao izjava svojevrsnoga šampiona tautologije. No je li uistinu tako?
Na samome začetku zapadne filozofije Parmenid je pisao da je jedina evidentna istina da bitak jest, a nebitak nije. Sve što jest dio je jednog jedinstvenog i nepromjenjivog bića i sudjeluje u njemu, a sve što nije dio njega, jednostavno je ništa. (Parmenid je sagledao i bitne filozofske probleme u suprostavnjanju kretanja i mirovanja, ne znam odnose li se stihovi „nekad se stane, nekad se nastavi“ na to.) U predavanju „Što je metafizika?“, jednom od općenito najljepših filozofskih tekstova, Heidegger je rekao da u trenucima kada je čovjek (iliti po hajdagerski tubitak) opterećen bićem, nastupa dosada.
A Bare to zna dok krvari od dosade. Ili u već navedenoj pjesmi govori: „Da li zbog dosade ili zbog navike, bojiš se na kocku staviti srce“. Dotaknimo se i navike na sekundu. Hume kaže da samo zahvaljujući navici možemo zaključiti da će Sunce sutra izaći. I to je način da se nosi sa mogućnošću da ne izađe. Da nas nema. Da nema ništa. A Heidegger kaže da tek u susretu sa onim „ništa“ možemo upoznati bitak u njegovoj punini, kao ono suprotno od „ništa“. U susretu s ništavilom nalazimo se u poziciji koju Nietzsche opisuje riječima: „kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda u tebe.“ Za razliku od dosade koja nastupa u opterećenosti bićem, u susretu s „ničime“ nastupa Angst. Tjeskoba. Ili, ako hoćete, blues.
Sumnjam da je Bare imao strpljenja hrvati se s Parmenidom i Heideggerom, ali to tim više govori o njegovom sjajnom osjećaju za blues. A osim toga ima i osjećaj za ironiju. Počinje prva pjesma, „Fantastična vatra“ (koja jasno govori o Heraklitu, naravno, te predstavlja naklon vinkovačkog filozofa misli mračnoga Efežanina), a Bare kopa po džepovima i plazi pozornicom dok traži upaljač. Dok gori fantastična vatra, Bare nema vatre. Na taj način Bare nas uvodi u dvosatno predavanje o ontologiji i rocku, na kojemu slijedi već spomenuti blues o opterećenosti bićem, „Krvarim od dosade“. Bez stanke, bez bisa sve do finala sa zasluženo najvećim domaćim hitom posljednjih godina, „Teške boje“. Ako netko manje upućen u filozofiju predsokratovaca možda ne razumije određene tekstove i otpisuje ih kao banalne, za stihove „Depresije“ to se nikako ne može reći. Tko još može napisati fenomenalan kuplet: „Kada se zaigra, svaki smisao ruši/Depresija, ta bolesna kuja koja spava mi u duši“?
Bare ne očekuje da ga razumijemo, jer ne razumije ni sebe sam (kako pjeva u „Grešniku“, pjesmi jamačno inspiriranoj Augustinovim „Ispovijestima“, a govori o buđenju iz dogmatskoga drijemeža), a ako se ne razumije, to je stoga što se obraća temeljnim pitanjima metafizike i bluesa koja su dublja od razine sposobnosti njegova, ili bilo čijeg, shvaćanja.
Tim se spoznajama ne obraća razumijevanjem, već tihim i besprijekornim osjećajem, a Bare, spomenusmo, toga ima i napretek.