Solo recital Ratka Vojteka u NS Dubrava – heterogeni povijesni narativi u eri nove uravnilovke

U Narodnom sveučilištu Dubrava, u subotu, 31. svibnja, pijanist je Ratko Vojtek održao koncertni recital u dva dijela pod naslovom ‘Barok i jazz’. U dodatku koncerta poentirao je skladbom za virginal, preteču klavira, iz zbornika ‘The Dublin Virginal Manuscript’ – starom ravno 400 godina koju je hvalila i kraljica Viktorija!

Ratko Vojtek u NS Dubrava (Foto: Domenika Salamunić)

U općinama izvan uže gradske jezgre Zagreba, sredine o čijim bi se urbanističkim granicama dalo… egzistiraju kulturni centri poput Narodnog sveučilišta Dubrava. Gradska je to četvrt u istočnom dijelu grada, prošaranom najrazličitijim useljeničkim subkulturama, uz navijačke i ine svjetonazore. Iako nominalno kulturni, ti centri u danim okolnostima žive jedan život dostojan subkulture, a komorni koncerti klasične glazbe, uz promocije književnih naslova i izložbi vizualnih umjetnosti jedna su od njezinih konstanti. I usprkos infrastrukturi i potpori javnog novca, bore se s publikom, odnosno njezinim privlačenjem, pogotovo one mlađe kojoj su životni prioriteti afirmacija ‘selfstva’ u vrloj, novoj, virtualnoj… pustinji? I iako kulturu vode istaknuti mecenati koji su u danim okolnostima i paraherojske ličnosti, čak i oni se moraju boriti i s često nesklonim organima birokracije.

Tako je Gradski ured za kulturu Grada Zagreba nedavno sve kulturne pregaoce, osokolio informacijom da autorski honorari ne smiju prelaziti iznos od 1000 kuna, neovisno o umjetničkoj veličini nositelja programa. Istovremeno, je izvan natječaja, portalu http://narod.hr/ čija je artikuliranost u području djelatnosti koja se može dičiti svime prije nego li kulturom, dodijeljeno jasnih 120,000 kuna.

And now something completely different.

Poznat u međunarodnim vodama je kao osebujni interpret i džeza i stare glazbe Ratko Vojtek , koji djela suvremenih hrvatskih autora izvodi što samostalno, a što s ansamblom Cantus, umjetnik je kojeg poznajemo prvenstveno kao bas-klarinetista Zagrebačke filharmonije, iako je i čembalist. U subotu je, 31. svibnja, kao pijanist u Narodnom sveučilištu Dubrava održao koncertni recital u dva dijela pod naslovom „Barok i jazz“. Projekte poput njegovih izvode, nabrojimo samo najpoznatije, francuski pijanist Jacques Loussier, odnosno američki kolega Uri Caine, čije su intervencije u opuse, navedemo li samo Bacha, prihvatili svi ‘tabori’, da se o subkulturi i kulturi i ne govori… u 19 sati zatresao je Steinway s Abdullahom Ibrahimom, „Mountains“, da bi nastavio ‘basirati’ ostinato Stanleyem Clarkom, „Quiet Afternoon“, ali i prijeći u refleksivnu „Idu Lupino“ Carle Bley, odnosno u glazbu Milivoja Koerblera, koji se realizirao kao kućni skladatelj Zagrebačke škole crtanog filma.

Čitanje „Pasacaglije“ G.F. Haendla ostvareno je kroz improvizaciju. Dohvati li se Zeza Confreyja s „Dizzy Fingers“ (1924.) slušatelju će zatitrati u smjeru Urija Cainea, ali s Coreom „Children Songs No. 4“ čitav se koncept divergira. Već za kompaktni disk „Etnophonia“ iz 1999. godine, američki je kritičar potpisao kako njegov touch tipkovnice priziva Keitha Jarretta odnosno Eddieja Palmierija, što se može utvrditi bez pretjerivanja, iako ne bismo pogriješili ni navođenjem nekih u nas ne toliko afirmiranih klasičara-džezista iz Francuske ili Nizozemske.

Osobitost je Vojtekova nastupa da je i sam svoj konferansje, što izručuje stavši pokraj klavira. U prostoriji jedne od onih zgrada koje se grade već dvadesetak godina, a intervencije na fasadi sukladne su labirintu hodnika koji vode ka njoj, atmosfera je sasvim prijatna. Dvoranu s ogledalom i klavirom koji u takvom paru mogu služiti za korepeticiju baleta, ali i skulpturom od hiperpovećanih kuglica trešanja, Vojtek odjeva u ruho povijesne multimedije.

„Sonatu in G“ najoptimističnijeg europskog skladatelja Josefa Haydna, kojom započinje drugi dio koncerta, predstavlja riječima „za recesiju, depresiju, potrebno je ovog skladatelja iznova osluškivati u sebi“. Program koji je koncipiran u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Samobor prošle godine, nastavlja „Fantasijom in Fa“ Telemanna i za njom, mladog Bacha. Umjetnik pritom propituje „od čega bismo mogli dezertirati“, kao i mladi Telemann koji je bio samouk skladatelj, dok je pravo koje je studirao, isto pohađao kampanjski. Navodi anegdotu s pripremanja izvedbe za Bijenale, kad je „Concerto in F“ mladog Bacha, najavio rečenicom posušenom od argentinsko-njemačkog skladatelja Mauricia Kagela: „Pretpostavljam da svi muzičari ne vjeruju u Boga, ali sigurno je da vjeruju u Bacha“. Čime je izveo djelo staro točno 300 godina.

U dodatku koncerta poentirao je skladbom za virginal, preteču klavira, iz zbornika „The Dublin Virginal Manuscript“ – starom ravno 400 godina koju je hvalila i kraljica Viktorija! Umjetnički gledano, Vojtek kao povijesno osviješten eklektik, čija su traganja pijanističke literature, svakako jedna vesela arheologija, na svoje dolazi u kontaktu s publikom. To je svakako rafinirana publika starijih, poput gospođe koja će oduševljeno izjaviti: „Ovaj koncert kao da je privatno… za mene!“.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X